Sven Klobučar / Jagorova šuma

KATALOG IZLOŽBE ovdje

FOTOGRAFIJE IZLOŽBE ovdje

VIDEO  PREDGOVOR IZLOŽBE ovdje

VIDEO INTERVJU O IZLOŽBI ovdje

VIRTUALNA    360°  TURA POSTAVOM IZLOŽBE ovdje

________________________

Na dosadašnjim izložbama Svena Klobučara fiktivni likovi s njegovih crteža poput samoubojica, mrtvaca, raznoraznih luđaka ili npr. Wolfganga Gringa, umornog grobara koji kopa već četiristo godina, pripadali su različitim kontekstima i pred oči promatrača iskrsavali su iz nedefiniranih prostora. Ovaj put povezani su istim mjestom –  strahotnom „Jagorovom šumom“ u kojoj je, kako doznajemo od umjetnika, zloglasni dr. Kleo Schubert, psihijatar koji je živio potkraj devetnaestog stoljeća, osnovao umobolnicu u čijoj je neposrednoj blizini groblje. Dr. Schubert je upotrebljavao brutalne metode na svojim pacijentima, a nakon njegove smrti preostali pacijenti su pobjegli i zapalili umobolnicu i samu šumu.

Ulaskom u galerijski prostor postaje jasno da slike, crteži, natpisi i tekstovi zapravo zajednički funkcioniraju kao opredmećenje i vizualizacija straha prisutnog u Jagorovoj šumi, dapače užasa koji se uvijek nalazi na par metara udaljenosti, čak i onda kada toga nismo svjesni. Iz svega onog što je nepoželjno i potisnuto – od ludila, smrti i straha, Sven Klobučar oblikuje bizarne, nadrealne, humorne i istovremeno neodoljivo sugestivne prizore. Grimase luđaka i groteskne fizionomije prikazanih likova, pusti bolnički hodnici, napola odškrinuti prozori, rake, mrtvački sanduci i lijesne muhe, prijeteće sjene – već poznati Klobučarev horror imaginarij isprepliće se sa zlokobnim i pomalo mističnim prikazima Jagorove šume. Ispisanim tekstovima u kojima se poigrava apsurdom i estetikom obrata i koji  intenziviraju emocionalni naboj slika i crteža, konstruiraju se kanali za bolju prohodnost specifične atmosfere ambijenta s one strane života. Galeriji fiktivnih Klobučarevih likova pridružuju se Magda i Vojček, cvjećarica s groblja i poljski vojnik poginuo u Prvom svjetskom ratu koji, premda mrtav, strašno pati i svaku noć se odlazi ubiti. Nježni odnos Vojčeka i Magde romantičan je na specifični Klobučarev način („Ti bi se prisjetila naših druženja, svega što smo prošli. Uglavnom je to bila jeza. Svega smo se nagledali u Jagorovoj šumi“…)

Premda umjetnik u svojim briljantnim crtežima najčešće ne odustaje od crno-bijelog registra i prepoznatljivog „kiparsko“- crtačkog duktusa – minucioznog „crtkanja“ sjena kojim postiže izuzetnu plastičnost likova, istodobno radi i crtačke minijature u nekoliko sigurnih poteza, crteže u kojima tanke i kratke poteze pri konstruiranju sjena zamjenjuje mekanijim izduženim paralelnim potezima, ali i različite kombinacije s akvarelom i bojom, osobito u izdvojenim platnima šume. Izložena slika monumentalnog formata s prizorom pokopa, fragmentima šume i odsjajima požara koji bukti u pozadini majstorsko je djelo koje se istovremeno naslanja na stripovsko nasljeđe i ozbiljna djela klasičnog slikarstva. Kontekst šumskog požara dopušta nalete narančaste, žute i crvene u prevladavajuće tamne tonove slike, dok istodobno omekšava tjelesnost likova ponegdje prikazanih u konturnoj izvedbi. Sudionici pokopa istodobno su mrtvaci i duhovi, za pasivne promatrače sa strane ne znamo jesu li živi i tko su i zapravo sve jasne kategorije kojima bismo voljeli opisati što se na slici događa gube bitku pred zakučastom, moćnom atmosferom Jagorove šume koja briše vrijeme i logiku, te uspostavlja vlastita pravila. Za razliku od dinamičnih prikaza šume u kojoj bukti požar, umjetnik nam predstavlja i statične, crno-bijele prizore s ogoljelim, prorijeđenim stablima i velikim bijelim površinama puteljaka koji ne vode nigdje, prizore šume zamrznute u vremenu u kojima se zlokobna atmosfera materijalizira i prikazom mrtvačkog sanduka. Stvaranjem svojevrsnog okvira za intenzivni život duhova i mrtvaca, Sven Klobučar nam samo naizgled omogućuje pristup sa sigurne udaljenosti jer kad  promatranje krene, kada priče mrtvaca, grčevi lica, grimase luđaka i grobovi počnu nadirati sa svih strana, a različito kadrirani prizori šume obuhvate prostor, jasno je da smo u Jagorovu šumu, na vlastitu odgovornost, već zakoračili.

Rozana Vojvoda