Pavlov Nataša & Sanja Burazin / Svjesnost/Buđenje

11. -24. svibnja 2010. u Salon Galić

svjesnoST

Svjesnost je energija . Biti tu sada znači biti u svome tijelu. Biti u biti. Ići svojim putem, ispoljiti svoj vlastiti potencijal. Međutim tako nije, mnogi su van svog tijela i puta, i žive kontra sebi, drugima i planeti. Ja sam Iz Svemira , moj dom je planet Zemlja. Kao i mnogi svjedok sam. Na ovoj izložbi predstavljam momente stvarnosti, točkice svijesti. Rad je nastao tijekom promišljanja o percepciji bivanja. Bavi se dijelom percepcije koji je utkan u sliku i naćin bivanja na planeti. Bivanju na planeti je ponuđena odmalena gotova slika , zatvoreni skup podijeljenih informacija . Taj skup svakim danom dobiva nove informacije, ali je pretežno konstantan i teško promjenjiv .Informacije koje u nas ulaze izvana samo su mali dio postojanja, ćitav opus nam je ostavljen samima da tragamo svak na svome putu na kojem mnoge spoznaje ostaju nijeme u nedostatku izraza. Na planeti smo zbog svjesnih razloga .

E, pa, kroz djelo mi je namjera bila pokazati detalj, fragment izvađen iz videokruga postojanja na zemlji u ovom vremenu u kojem sam, dojam toga….čudno je naime pričati o djelu na ovakav način. Apstraktno pristupam, apstrakcija dolazi improvizacijom na vidjelo, a u improvizaciji dolazi do niza iracionalnih i spontanih momenata. Tako je i ovaj rad stvoren pomalo prirodnim vlastitim tokom preko niza uhvaćenih spontanih situacija .
Iskustveni dio života je često nedovoljan za snalaženje u nepoznatom.

Da li kako pišem, tako i govorim? Bujica života nas nosi. Informacije idu sve čudnije i nemoguće postaje moguće. Okret prema prirodi….lagani san nakon teškog preokreta.lipota bridi ispod površine dok se strpljenje ljulja. Strah utkan u sukno što nas zimi grije. Pogled u sunce na obali. Mali koraci šeću.Otkrivam veo Podižem zavjesu Zamišljam bolji život zemljana sa zemljom. Sve je povezano. Navala , bujica, navire, okružuje,trodimenzionalnost, četvrta utrka. livada prepuna cvijeća. osmjeh u prolazu. nižu se iskrice. klavir je pjevao dok je glazba svirala. a lagano baš lagano šuljala se ljubav iz prikrajka. Nisi se ni spremala kad ono traf na zemlju pred tobom pao je odgovor. Gledaju se pogledi zjenica lipih. Misao, poletjelih ptica. Želja za učenjem. Ljubav prema životu. Nisam dokle jesam.gdje sam. Pojmovi se čitaju prema vlastitom iskustvu često. Čini se da intuitivan pogled rasvjetljava značenje i bliži je stvarnom momentu.

Percepcija je često obojana predrasudama i gotovim uvjerenjima, međutim kako se stvarnost mijenja jer je život titraj, konstantno gibanje i transformacija…..zamišljena, vlastiti skok, sklopka, rezime, troslojna omotnica,sjećanje, lomljava, dragost, blagost, lepeza, kula, konjanik, nije, sud, školjka, sunce, defragmentacija, objedinjenje, imenice, imenice, imenice, glagoli, koliko puta san tu bila. bila pa prošla, bacila pogled, s time sve rekla, planirati plan. Grijanje uz vatru.miris drva,mmmm. Hrabrost.biti u biti.Vjetar pleše. Kapa. Nasmijana glava. Sunčana škrinjica. Bumerang se vratio. asocijacije se nižu. Suočavanje je počelo Nazire se kraj buci Bude se novi zvuci.

Nataša Pavlov

BUĐENJE

*Postoji nešto u čovjeku što se zove memorija. Nešto nepostojano i sklono manipulaciji, toliko da u našem sjećanju proživljeno, izmaštano i odsanjano imaju isti status, jer uspomena iz sna isto je uspomena, a događaji koje smo u glavi preobrazili popunivši maštom rupe u sjećanju, za nas postaju istinski proživljeni. Situacije i lica podređeni su zaboravu, stvari su samo izlišan podsjetnik, suhoparan album, dosadašnji život postoji u našoj glavi ništa stvarniji nego san, prizori iz djetinjstva tako daleki, pa čak i ono što je bilo jučer… Moje bivše tijelo trči kroz bivše ulice. Ni jedno više ne postoji.

Prošlost nije biljka u herbariju. Vrijeme je iluzorno, no mi ga takvim ne vidimo zbog straha od promjenjivosti, od onog što se nalazi iza, od dubljeg reda postojanja iza vremena i prostora. Više sfere se spremno otvaraju vizijama, idejama dopuštaju da se spuste na zemlju, tu fluidnost, protočnost, između dva svijeta, otkrivam. Svojom ljudskom percepcijom pokušavam doseći nešto izvan nje, dok tražim božansko, ono se velikodušno slijeva u moju svijest. Iskustva umiru u meni, talože se kao humus, ja sama bivša, umirem u sebi samoj sad. Radim emocionalnu poveznicu povratka duhu djetinjstva, svijetu dječje razigranosti, skakanja po krevetu u želji da dosegneš visine, doba bezazlenosti i naivnosti dok još vjerujemo da nas plahta čini nevidljivima kad se pokrijemo. Zato sam istu upotrijebila kako bih naznačila nevidljivi entitet koji se uzdiže.

Simbolički je povezana sa snom i onostranim i zato idealna za predodžbu tišine sna, samoće rođenja i smrti, meditacije, trenutaka kad pada kulisa između tebe i vječnosti i otvaraju se vratnice između svjetova. Kako se duh oslobađa iz tijela, slikarsko platno iz bolesničke plahte, tako se u nepoznatom otkriva blisko, strah se pretvara u ljubav, zatočenost u slobodu, a neznanje u osviještenost prije nego nas suprotnosti progutaju. Zato prikazom uzdizanja duha aludiram na povratak duše kući, transformaciju, onostranost, izglednost pretvorbe materije u energiju, ali posebno mijenjanja oblika svijesti živućih duša, uzdizanje kroz naš život na zemlji, jer zato smo ovdje, da učimo, širimo svjesnost o unutarnjoj moći, rastemo kroz iskustvo fizičkog postojanja i mada čvrse forme, mi smo neograničena bića građena atomima što su tu od velikog praska. Zašto je onda čudno da naše misli dopiru dalje od naših tijela, da komuniciramo sa svemirom, da sama svijest gradi stvarnost?

Nekima je istina ograničena po mjeri svijeta, percepcijom kroz identitete, jer jedina stvarnost koju poznajemo je ona koju naš mozak proizvodi za nas, pomoću milijardi inputa što primamo a on ih tumači, stvarnost elektroimpulsa koje nam šalje. Koliko to može biti “realno?”

Raščlambom na trojstvo; promatrača, promatranog i samog promatranja, ukazujem na promjene odnosa realnog u vremenu (rođenje, život, smrt) kao i promjene u percepciji. Dok sam prije bila promatrana, sada sam istovremeno i promatrač i izložena promatranju. Raslojavanjem homogenih elemenata rada, zamjenjujem trojnost ujedno individualizirajući univerzalne pojmove. Preko simbolike bolničkog kreveta u sentiment rada ugrađujem priču o cikličkoj prirodi život-smrt-život, kao i bolesnog stanja u kojem se nalazi ljudska svijest, ali uvođenjem tog elementa simboličkim činom i oslobađam, skidajući plahte, kao slojeve svijesti, razotkrivajući paravane stvarnosti, tkiva materije sve do golih kostiju, do same konstrukcije stvari, opruga, koje su odskočna daska u drugu dimenziju, sirova pokretačka energija, mišići što ih više nema koji duh pokrenuti. Tako stari krevet postaje nešto novo, mrtvo ponovo zaživi, kraj je uvjek sjeme početka. Nužno je raspadanje za ponovno stvaranje. Kada je tijelo mrtvo, svi sastojci su tu, srce, mozak, krv i žile, samo nedostaje ultimativna čarolija – duša, svijest, ono čime volimo?

Petlja filmskih traka u stvari je vremenska petlja gdje se godinama udaljeni momenti isprepliću i dodiruju, tu, sada. Kaotične slike jednog proteklog života, zapisane u očaju da budu sačuvane, spašene od nestalnosti, od zaborava, slapovi sjećanja, slapovi uspomena ili sudbine koja je već bila zapisana i poslana. Istovremeno spojeni, sadašnjost u obliku otisaka mog današnjeg tijela i prošlost, ne samo osobna, već prošlost gena koje trenutno zovem svojima ali pripadali su mnogima prije, možda i poslije. Tako umjetnički parafraziram Radmanov “sebični gen” koji nas iskorištava i sebi stvara mlado tijelo, a starog domaćina prepušta smrti nastavljajući svoj život i evoluciju u njegovu potomku. Ja izrastam iz pepela mojih predaka. Doktori seciraju tijela, znanstvenici materiju, a umjetnici, poput djece, tkivo postojanja. Poigravanje vremenom koristim da se zapitam; na kraju, koliko stvarnosti imamo u rukama? Kakav dokaz imamo o onome što mislimo da smo zaista bili mi? Sjetimo se tko smo bili, o čemu smo sanjali, čemu težili, u doba kad nismo bili zatrovani, uvučeni u tunel izgrađene realnosti, u ozbiljnost, novac, brige i rad nauštrb bitnijih stvari koje su sama srž života, a stalno nam izmiču. Ti znaš.

Sanja Burazin

Read more...