Tihomir Matijević / TRANSHEROICA Kipar traži heroja

Temeljem dosadašnjeg rada i dobnog određenja, Tihomir Matijević pripada srednjoj generaciji suvremenih hrvatskih umjetnika. S obzirom na odabir medija, on je prvenstveno kipar, a njegovi stavovi i razmišljanja o umjetnosti sežu dublje no što to jasno čitljiva površina umjetnikovih skulptura govori na prvi pogled. U skladu s navedenim, izložba Transheroica ili kipar traži heroja odražava tipičnu višeslojnost autorovog umjetničkog pristupa. S jedne strane, izloženi sadržaj prikazan je kroz metijerski besprijekornu izvedbu, dok s druge strane skriva niz konceptualnih polazišta, poput individualne motivacije za klesanje ovih impozantnih skulptura i savladavanja problema koja se tiču odabira i načina prezentacije subjek(a)ta. Matijevićeve skulpture s prikazima četiri tipa heroja nastale su pod utjecajem raznih procesa, u rasponu od prisjećanja i reinterpretacije skulptura iz autorovog djetinjstva do razvitka svijesti i zrelog stava o društveno-političkoj stvarnosti, uz nadrealno kombiniranje pop kulture sa iskustvima iz stvarnog života. Potonje otkriva dominantnu značajku Matijevićeve umjetničke osobnosti, onu “sakupljača“ raznorodnih izraza, raspoloženja i značenja, koji se pod njegovim rukama stapaju u nove, uniformne stilove. Na temelju navedenog parafraziram ono što je već otprije zaključeno: Matijevićev eklekticizam određuje ga kao „postmodernog umjetnika bez rukopisa“ (Darko Glavan i osječka likovna scena, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek, 2011.).

Kao što je rečeno na samom početku, Matijević stalno balansira između izvornog kiparskog izraza i konceptualnih temelja, no sličan dinamizam osjeća se i na semantičkoj razini same izložbene cjeline, u apsurdnim spojevima jednostavnih asocijacija i višeslojne problematike. Dakle, dosjetka je površinski sloj kroz koji promatrač treba prodrijeti kako bi uopće došao do pravih pitanja, a tek kasnije do mogućih odgovora. U slučaju Transheroice ili kipar traži heroja raspoznatljiva je autorova želja da skulpture stavi u koordinate prostora i kretanja putem odgovarajućih latinskih oznaka vidljivih na postamentima spomenika. Postavljeni na specifičan način, oni tvore svojevrsno raskršće, mjesto (raz)mimoilaženja, susreta između paralelnih svjetova i različitih ideologija predstavljenih kroz lokalno i/ili globalno prepoznatljive povijesne/moguće ili izmišljene likove, a njihova orijentacija prema „odgovarajućim“ stranama svijeta ovisna je uglavnom o društvenim konstruktima koji su bazirani na ustaljenim, „spekulativnim“ opisima pojedinih lokalnih sredina i mentaliteta. Pomnije gledano, iz ove skulpturalne kompozicije može se prepoznati autoironija umjetnika (posebno s obzirom na inverziju uloga umjetnika i relevantnih autoriteta u procesu skulpturalne produkcije) i kritika društva u kojemu se danas, u nedostatku pravih, dižu spomenici izmišljenim junacima. Matijević uspijeva formom i sadržajem svojeg raskršća skulptura dočarati jednako apsurdnu i tragikomičnu situaciju, koja i nije toliko daleko od stvarne slike naše sadašnjosti: kipar je naručitelj, urbanist i izvođač, nadležnih autoriteta nema, a društvu put pokazuju lažni i izmišljeni  junaci.

Zaključno, Transheroica ili kipar traži heroja još jedan je dokaz Matijevićeve sklonosti binarnostima i umjetnikove vještine pomirenja klasičnog formata i odabrane tematike, kao i privrženosti zaigranim odnosima površinskih i kompleksnijih semantičkih slojeva. Slaganjem i kombiniranjem potpuno različitih elemenata njegovo djelo postaje bogati izvor ne samo za promatranje, već i za razmišljanje.

Božo Kesić