Alemka Đivoje / Twilight Passage

Twilight Passage poslužio je kao radni naslov koji istovremeno označava fizičku i vizualnu kategoriju – s jedne strane prolaz i kretanje, a s druge sliku iznimno kratkog trajanja koju u realnom ustrojstvu stvari karakterizira nestvarna obojanost slabog osvjetljenja na nebu u trenutku kada je sunce točno ispod horizonta. Radni postupak umjetnice temelji se upravo na gradnji senzacije kratkog trajanja ispunjene dojmom lakoće i dvo(više)strukosti. Publika je izložena stimulusu na koji treba odgovoriti ulaskom u prostorno svjetlosnu instalaciju ambijentalnih oznaka. Pomoću zrcala, techno iluminacije i strujanja zraka (materijaliziranog kroz gibanje istkanih paperjastih ravnina) koncentriranih u razini čovjekovog pogleda stvoren je analogni fenomen zagonetnosti – stupanjem u bezgranični prostor bestežinske lakoće, u produženo stanje tzv. “twilight” trenutka, neodređenog i jedva uhvatljivog koji u sebi, poput sumraka, ambivalentno objedinjuje i dan i noć, čime se sugestivno operira s percepcijom vanjskog svijeta uvezujući u nju privid i iluziju.

Instalaciju Alemke Đivoje čine podjednako i arhitektonski elementi stvarnog zdanja podrumske sobe Dioklecijanove palače i novi elementi – svijetlo i suptilni materijali koji demonstriraju sjaj i lakoću. Ambijentalna formulacija je stvorena, a govor je utemeljen na dinamičnom odnosu kontrastnih svojstava uporabljenih materijala (njihove različite težine, pokretljivosti, tvrdoće, propusnosti). Ti suprotstavljeni odnosi snažno funkcioniraju suočavajući promatrača s distinkcijom postojeće arhitekture i novokreirane, fizički nestvarne prostorne slike.

Između ta dva svijeta je uspostavljena veza. Stvaran prostor je prisutan na svojoj osjetilnoj razini još jedino u obličju mentalne slike (misao kao tzv. šesto osjetilo); a onaj nepostojeći postvaren je u metaforu. Umjetnica presijeca tlocrt, te kao da na novoj višoj razini, s izvjesnim bočnim pomakom, konstruira drugi sloj imaginarnog prolaza paralelnog s Dioklecijanovim. U osnovi je riječ o fenomenu privida. Koridor zapravo vodi u fluidno polje čistih mogućnosti. A gledatelju i umjetnici postaje bitno uhvatiti svoj doživljaj odnosno osvijestiti svoje viđenje.

Tako oblikovana instalacija u osnovi istražuje fenomen stvarnog prostora kao vizualne, fizičke, ali i značenjske kategorije. Aspekti instalacije percipiraju se kroz sve te vidove doživljaja. Svaki prostor posjeduje svoju optičku i tjelesnu kvalitetu, ali je uz to i predodžba duboko usidrena u našem mentalnom polju. Teatralizacijom percepcijskog čina u ovom je slučaju postojeći prostor nanovo označen, transformiran u vlastitu nultu točku postojanja s koje je moguće graditi nova iskustva i spoznaje. Arhitektura se oslobađa svojih emocionalnih i energetskih predznaka, a mi postajemo svjesni pravog izvorišta njezine stamenosti koja nas ponekad ograničava i steže. Ogoljen, bez potpore pripadajućih nositelja aesthesie gdje težina prostora postaje relativna, otvara se pitanje “na kakvoj vrsti iskustvenih podataka temeljimo najčvršće istine o svom okruženju i stvarnosti, te koji je u toj igri gledanja ključan?”

Jasna Gluić