Dorinda Bulić Čotić / U potrazi za unutrašnjim pulsiranjem slike

Otisci hoda prirode i duha….

Dorinda Bulić-Čotić jedna je od rijetkih umjetnika koji se nisu odveć žurili potvrditi svoj slikarski svjetonazor u Splitu, gradu u kojemu je završila srednju umjetničku školu (grafički dizajn) i u kojega se vratila na neko vrijeme po završetku Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Kao da je strpljivo radila i čekala da upravo u gradu svojih likovnih nadahnuća posjetiocima ponudi čitavo obilje pogleda i opservacija, da provjeri koliko njezina misaona metoda u građenju vizualnog utiska potiče druge na promišljanje, ne tražeći saveznike ili zadivljene kibicere. Dorinda slikarstvu prilazi nenametljivo i od početka neobičnom gradnjom prostora slike koja je sačuvala povjerenje prema poetskim značenjima, slikarstvu dubljeg emocionalnog i egzistencijalnog uloga. Takvim se pristupom umjetnica uključila u nimalo smiren ili favoriziran pejzažni kontekst suvremene vizualne umjetnosti i kulture u Hrvatskoj koji istražuje stalno nove dispozicije ne odričući se baštine.

Vlastitim promišljanjem Dorinda otvara poseban prostor i specifičnu atmosferu u kojoj se vrijeme dodiruje s tragovima prirode na izoliranim i osamljenim mjestima, tamo gdje je solarni crescendo spržio nježne latice trave, gdje vitki vratovi stabala krošnju pokazuju samo nebu i gdje posvuda oko nas niču maštarije od kamena da ne zaboravimo na ishodišta i ukopišta što su ih bogovi nama ostavili. Polazište je u dojmljivoj prirodi, u slutnji, moru i beskraju kao primarnom imputu, u svojevrsnoj organskoj povezanosti s onim što je okružuje, kao da je sve to prostor senzornog doživljaja kojega je upila emocionalno a u motivu slike zabilježila vlastita iskustva, doživljaje i zapamćenja. Tu su koncentrirani svi njezini emocionalni rasponi, od naglašenih gestualnih epizoda do lirskih fragmenata, od psiholoških inserta djetinjstva do lutanja padinama Lapada, zimskog iščekivanja proljeća…sve se doima kao evokacija idealno zamišljenog krajolika s vivaldijevskim mijenama koji nerijetko gube granicu između figuracije i apstrakcije.

U svijetu u kome nema drame i velikih iskušenja, u kome vlada sveobuhvatna pritajenost melankoličnih intimnih frekvencija, slikaričina ulja na platnu love trenutke osme i insistiraju na atmosferi i ugođaju, više sugeriraju nego li opisuju prostor. Suženo polje motiva ne znači da je isušen proces istraživanja ili poetika likovnih obrazaca, kao što se ni pastelni registar boja ne utapa u neizdiferenciranoj monokromiji već je punoća pikturalne slobode pojačala užitak hoda kroz tišinu. Osebujno djelo kao da uranja u prostor i nadrasta svoj imaginarni okvir kroz punoću zagasita kolora koji pojačava osjećaj tajne harmonije i simbolike odnosa u prirodi, tamo gdje su skriveni psihološki inserti sreće koja se druži s ljepotom i mirom ishodišta. Tako se Dorinda Bulić-Čotić splitskoj publici predstavlja autentičnim promatranjem svijeta i njegovim skrivenim otiscima u vizualni jezik.

Tonći Šitin