Petar Popijač / Uniforma

Forma umjetničkog djela rađa se iz odnosa sa svijetom koji smo u stanju pojmiti. Umjetničkim djelom umjetnik otpočinje dijalog. Bit umjetničkog stvaranja leži u uspostavljanju relacija među subjektima: svako djelo ponuda je za suživot u zajedničkom svijetu, a rad svakog umjetnika splet odnosa sa svijetom, odnosa iz kojih će nastati drugi odnosi, i tako u beskraj.

Nicolas Bourriaud

Društveno poslanje umjetnosti kao predmet jedne novije estetike, koju je francuski teoretičar Nicolas Bourriaud nazvao relacijska estetika, polazište je niza umjetničkih pojava, tzv. mikroutopija, koje se javljaju potkraj prošloga stoljeća. Njihovo djelovanje nije usmjereno revolucionarnim promjenama svijeta, već malim pomacima, individualnim osvješćivanjima koja bi trebala pridonijeti kvalitetnijim društvenim odnosima. Iskustvo sebe koje nastaje u interakciji subjekta i društva istražuje i kiparska prostorna instalacija Uniforma, rad kipara Petra Popijača. No za razliku od mikroutopija u kojima je umjetnički predmet nestao, mladi kipar svoj interes za ljudske odnose promišlja skulpturom kao formom kojom nastoji dekonstruirati stvarnost.
Dvadeset i pet (očevih) odijela odlivenih u armiranom betonu, poredanih u skupinu koja formira prostornu instalaciju Uniforma, formalni je ekvivalent potpune prilagodbe subjekta identitetskom obrascu društvene skupine. Srodno postupku Magdalene Abakanowicz, Popijač se poigrava odnosom kvantiteta i značenja. No za razliku od velike poljske kiparice, Popijač formu multiplicira kao matricu u dserijskoj, industrijskoj proizvodnji. Izbor armiranog betona kao materijala sugerira atmosferu depersonaliziranih objekata za masovno stanovanje i zorno sažima neke karakteristične sociokulturne odlike suvremenog društva. Nedvojbenim prihvaćanjem zadanih normi ponašanja skupine, koncept identiteta prikazan je u svojoj krajnjoj manifestaciji. Ženska strana kopčanja na muškom odijelu s kravatom i košuljom pak, subverzivno komentira dominantan muški princip. Gesta s desnom rukom položenom na srce ironična je referencija na društvo u kojem živimo. „Rukovodim se za otiscima stvarnosti u materijalu. Želim napraviti kopije stvarnosti, ali prezentirane s pomaknutog stajališta. Tad se otkriva višeslojnost pojedinih činjenica te si tako možemo približiti bitak stvari koje nas tvore.“

(Petar Popijač)

Depersonalizirane figure upozoravaju nas na mogući rezultat globalnih društvenih procesa, ali i na kontekst lokalne zajednice u kojoj je pravo na različitost još uvijek stečeno samo na deklarativnoj razini. Izostankom individualnih značajki one nas upozoravaju da lišeni svojih individualnih osobitosti gubimo kako svoju biološku tako i socijalno vitalnu snagu, pretvarajući se u stroj bespogovorno spreman odreagirati na naredbu tvorca društvenih odnosa.

Anita Zlomislić