Paulina Jazvić / You will meet a tall dark stranger

Paulina Jazvić dosadašnjim spektrom izričaja: od slike do instalacije propituje vlastitu ulogu žene, majke, profesorice, ljubavnice s izrazito, čak tipično ženske pozicije, ispreplićući niz naracijskih, tipično postmodernih pričajućih modela o sebi i relacijama prema svijetu, zbilji, stvarnosnom, trivijalnom, svakodnevnom u vječnoj, ukletoj i prokletoj ljudskoj potrazi i potrebi za srećom, zadovoljstvom i ljubavi. Iako ne možeš dobiti što želiš, dok ne znaš što trebaš, ljudska bića nakon deziluzionističkih obrata, razočarenja, sagledavanja svih strana priče, često tuge, samoće, ispunjene skrivenim, pritajenim i nerealiziranim nagonskim željama koje često brkaju s ljubavlju, i njome prikrivaju, a koju iz mnogih razloga ne uspijevaju ostvariti, mnoge žene (i muškarci) ponovno, nanovo, ispočetka sanjaju da će upoznati i sresti visokog tamnog stranca i na tom putu često zapnu u iracionalno, praznovjerno u želji za otkrivanjem budućnosti uz pomoć gatanja, horoskopa, altertnative, promjene načina života…, ulazeći ponovno u zavodljivu iluziju ljubavi, ispadajući naposljetku blesavi, smiješni i groteskni. (Only Fools Fall In Love).

I kao što Woody Allen – majstor u razotkrivanju kompleksnih muško ženskih često neurotičnih odnosa – parafrazirajući Shakespearea, uz mnogo vike, buke i truda nizašto i uzalud, razrađuje niz usporednih i kauzalnih slatko-gorkih romantičnih pokušaja koji završavaju groteskno i razočaravajuće po sudionike, na kraju, izgleda, neostvarivih. Sentenca gatare u pridobivanju nove naivne žrtve light motiv je filma, a okus u ustima opor je i gorak. Potreba i želja za srećom stalna je i taj krug se ovako ili onako nastavlja do kraja života i vlastitoga svijeta. A ljudi vole slušati ono što oni žele, iako to nije istinito, iako je to iluzija i prijevara. Naposljetku, istina nije uvijek lijepa, istina nije uvijek ljepota…a ni život. Upravo u krug, vrtlog života postavlja umjetnica moto izložbe uz nezaobilaznu šalicu kave što je aluzivna veza s filmom, ali i ostalim vidovima njezine istodobno fragilne i čvrste ispovjedne vizualizacije svijeta u kojem se može prepoznati promatrač. Krug ženski princip, ali simbol svemira, kozmičkog i univerzalnog, principom je pozitiva i negativa sukladan rečenici nisi povezan s internetom, što u svekolikoj virtualizaciji i informatizaciji svijeta svakodnevne povezanosti i dostupnosti postaje vapaj za vremenom kada nismo bili dostupni 24 sata, i svojevrsni je retro odmak prema današnjem posve nehumanom stanju stvari u kojem je privatno i životno zamijenilo stalno “višenje” na Internetu i društvenim mrežama…simulacijskog svijeta. Informacija nije znanje. Sjetni, romantični i retrospektivni začin prožima cijelu izložbu, fetišom, ženskima naočalama, potom odnosa prema cigaretama i spiritualnom dimu koji su protjerani iz svih medija i filma, nisu cool. Iako zaboravljaju, dim privodi duh u više sfere, smooth je i jazzy, kao i stvar osobne slobode i izbora.

Prije petnaestak godina svijet je funkcionirao bez mobitela e.t.c., i ljudi nisu zbog toga bili manje sretni, lijepi i zadovoljni što simbolizira retro-telefon. Uz portret sina, osviještenu ulogu majke i žene, dok vrijeme polagano i neupitno prolazi, vrhunac eskapizma označava bijeg avionom negdje daleko, na putovanje svijetom izvan svakodnevnih klišeja i uloga, što označava novac i slobodu žene izvan svih samonametnutih i nametnutih društvenih uloga i klišeja. Cijena slobode od i slobode za. Neminovno, sloboda donosi i osjećaj samoće, oslobođenja od opsesivnih, nametnutih, prisilnih i ovisnih relacija prema svijetu i ljudima. Paulina zaključuje dobitak: Yes, puno buke nizašto. Sretna sam, slikam, komuniciram, možda se nešto proda, a možda sretnem visokog tamnog stranca.

Željko Marciuš