HRVATSKA UDRUGA LIKOVNIH UMJETNIKA

CROATIAN ASSOCIATION OF VISUAL ARTISTS

Karam Natour / Zamagljene granice

15.07.-27.07. 2020 u Zlatna vrata

Zamagljene granice

Kustos: Olga Stefan

Rad Karama Natoura, nalik samom umjetniku, boravi u međuprostoru.  Natour stvara videe, ali i digitalne crteže.  Videi su mu ponekad kinematografski, a u drugim trenucima rudimentarni. Lingvistički, on lebdi između hebrejskog, njegovog materinjeg arapskog i globalnog engleskog jezika čije se znanje očekuje od svakog umjetnika.  Dijalog je skriptiran i improviziran, metaforičan i konkretan.  Maleni događaji i trenuci otvaraju put ka univerzalnim istinama. Kroz humor, Natour nam pokazuje koliko je egzistencija u ovom svijetu dvosmislenosti i neizvjesnosti zapravo ozbiljna.  On je ujedno Arapin i Izraelac, umjetnik i građanin, a uvijek pripadnik manjine.

Centralni dio rada je upravo ovaj promjenjiv odnos moći, tema koju on istražuje kroz mizanscenu situacija koje pokušava kontrolirati, ali kojima uvijek prijeti opasnost okončanja u kaosu.  U prvim videima koje je napravio, počevši s radom Yoman (2014.) i nastavljajući s Gori mi u glavi (Heat in My Head, 2015.), koristio je svoju bližu i potom širu obitelj.  Ključni trenutak u potonjem videu koji bi nam mogao pomoći razumjeti razmjenu moći koja ga zaokuplja nalazi se na početku kada Karam govori svojoj majci: „Govori na hebrejskom, ne na arapskom, i reci nešto inteligentno kako bi mi impresionirala prijatelje“.  Ovi prijatelji su zapravo njegove kolege sa Sveučilišta Bezalel, redom izraelski Židovi koji ne govore arapski.  Njegova majka ispočetka, izgledajući kao da joj je dosadno, napušta kadar. Onda iznosi neke truizme koje Karam ismijava kao „sramotne“.  Ovaj incident se može interpretirati kao tipičan za odnos između majke i sina, ali postavlja se pitanje: tko je nadređen u ovoj razmjeni? Karam kao režiser, njegova majka koja subvertira proces kojeg je on uspostavio ili promatrači za koje je video snimljen na hebrejskom, a kamoli mi, globalna publika, za koju je video kasnije titlovan na engleskom usprkos tome što Karam jasno izjavljuje kako ne želi da ljudi moraju čitati prijevod?

Za Karama je jezik sastavni dio odnosa moći. On je sredstvo kontrole, ali isto tako sredstvo povezivanja i često uzrok nesporazuma.  Stoga se njegova funkcija uvijek tematizira u njegovim djelima.  Uzmimo video Ništa osobno (Nothing Personal) u kojem umjetnik režira događaj u svom studiju u kojem igra ulogu nepokretnog umjetnika kojemu je potrebna hitna pomoć.  Naglo mijenjajući pravce, od stvarnosti prema fikciji, krećući se između metafore i svakidašnjeg govora, Natour istražuje stanje umjetnika kojemu zapravo treba pomoći eksternih sila kako bi dovršio svoje djelo.  Ležeći u krevetu u sredini kadra i snimajući cijeli događaj video kamerom s računala, Natour zove hitnu pomoć jer se „ne može pomaknuti i jako ga je strah“, komunicirajući s telefonskim operaterom na engleskom, a ne hebrejskom.  I operater i on nabadaju engleski. Nijednom nije u potpunosti ugodno, što ih se dovodi na isti nivo i neutralizira moć većine koja se također manifestira kroz jezik.  Snimano u stvarnom vremenu, video prikazuje djelatnike hitne službe kako stižu otprilike nakon tri minute, i to u dva tima (ne samo jednom) čime demonstriraju ekstremnu brigu za misteriozni slučaj nepokretnog umjetnika. „Nešto je u meni što ne mogu izbaciti iz sebe“, Natour jauče.  Nakon nekoliko minuta, jedan od paramedicinskih djelatnika primjećuje kameru koja ih snima i spominje to na hebrejskom, ali čini se da ovaj podatak ne uznemiruje ostale.  Kratko nakon ovoga, Natour se počinje osjećati bolje. Može se micati i disati normalno.  „Ovo je tipični stres“, objašnjava jedan paramedik.  Prije odlaska, netko uzima Natourov OIB i podatke zdravstvenog osiguranja te mu poželi brz oporavak.  Natour je snimio ovaj video tjedan prije samostalne izložbe kada je bio pod ekstremnim stresom, ne znajući što točno da pripremi za nju.  Mnoštvo je slojeva značenja moguće iščitati iz ovog djela, počevši od ograničene slobode pokreta umjetnika koji ovisi o raznim dobroćudnim eksternim silama, publike i sudionika, pa do galerijskih institucija i donatora.  Ali naravno, tu je također tema tenzija između manjine i većine koju ublažava obostrano korištenje engleskog, a možda čak i tema etike: što je u redu činiti u ime umjetnosti?  Natour se izložio rizicima preuzevši na sebe potencijalne posljedice svojih djela. Možda je čak doveo život bolesne osobe u opasnost u slučaju da druga kola hitne pomoći nisu mogla doći njih. A postojala je naravno i opasnost da paramedici otkriju da je inscenirao situaciju.

Karam Natour je umjetnik koji poduzima ponekad poetske, ponekad besramne analize identiteta, državljanstva, intimnosti i odnosa moći, poigravajući se jezikom i izvodeći akcije uz pomoć ponavljanja, humora i obostranog povjerenja.  Ne iznosi nikakve apsolutne političke tvrdnje, a ipak, koristeći sebe i svoju obitelj u svojim videima, on postaje oličenje političkog tijela kroz kojeg možemo shvatiti egzistencijalne konflikte s kojima se on i drugi pripadnici manjina moraju nositi.

Read more...