Maštati se može o izmještanju iz stvarnosti, ali i o nekoj drugoj (prošloj ili budućoj) zbilji. Izmještati se možemo u maštu, ali i unutar zbilje same. Julija Kristeva u tekstu The Crises of European Subject piše o tome kako je slobodna subjektivnost u opasnosti jer društvo više ne konstruira narativ o samome sebi. Ona tvrdi da smo zbog naših ovisnosti o masovnim medijima i politici izgubili kapacitet da elaboriramo svoje unutarnje ja, da definiramo vlastiti senzibilitet i da ne uspijevamo život razumijevati refleksivno.
(iz predgovora kataloga)
---
Žiri 38. splitskog salona (sastav: Valentino Bilić-Prcić, Alemka Đivoje, Toni Horvatić, Dan Oki, Dalibor Prančević) dodijelio je veliku nagradu Emanuel Vidović umjetniku
Predragu Paviću
za rad Nema goreg od sranja na brzaka. Ovaj rad svojom autoreferencijalnošću najdublje i najšire zahvaća problematiku zadanu izložbenom platformom. Pavićev rad je performativni čin doslovne «aproprijacije» i izlaganja rada Ivana Kožarića naknadno dokumentiran u obliku knjige/osobne pripovijesti umjetnika. Ta forma je autoru poslužila kao sredstvo najjednostavnijeg načina prevođenja događaja preuzetog iz života u - gledatelju/čitatelju - medijski shvatljiv poredak kojim se ironizira i parodira vlastiti rad, ali i cijeli umjetnički estabilshement uglavnom sračunat na brzinu, pritisak, očekivanja. To je vidljivo i iz samog naslova rada, svojevrsnog ironijskog «naputka za upotrebu»; dvanaest tisuća znakova teksta idealna je jedinica vremena za štovatelje čitanja na zahodskoj školjci, prije nego im utrnu noge, kako kaže sam autor. Radi se o finoj, nimalo bezazlenoj ironiji koja ne mimoilazi nikoga počevši od samog autora preko stručne javnosti do cjelokupnog javnog mnijenja shvaćenog u najširem smislu te sintagme.
Tri jednakovrijedne nagrade Žiri je dodijelio:
Projektu Bez naziva
socijalno angažirana multidisciplinarna instalacija (2013.)
Lorenu Živkoviću Kuljišu
za rad Pretpostavke (2012.), triptih (masna kreda, digitalna fotografija)
Kristini Restović
za rad Soba za mjesečenje (2013.) ambijent (digitalni ispis na platnu, klupa, svjetlo)
Projekt Bez naziva evidentno je materijalizirano izmještanje iz mašte u stvarnost sa vrlo vidljivim i mjerljivim rezultatima (58 kvadratnih metara površine umjetničkog djela). Ovaj work in progress svjedoči kako i ono što je u našoj društvenoj stvarnosti gotovo neostvarivo zapravo postaje ostvarivo (studentsko maštanje o prostoru ultimativne slobode artikulirano kroz osnivanje vlastitog kluba, čitaonice, izložbenog prostora, prostora opuštanja, dijaloga i ostalih oblika interakcije). Time ovaj projekt jasno predstavlja samoga sebe (i svoje mogućnosti) ne kritizirajući pritom zapreke na putu kojih nažalost ne nedostaje. Koristeći iskustvo relacijskog umjetničkog diskursa prostor Bez naziva legitimiran je kao umjetničko djelo implicirajući time mogućnost posvemašnje slobode i eksperimenta svim narednim generacijskim «smjenama» i mijenama što ih sa sobom nose.
Pretpostavke Lorena Živkovića Kuljiša i Soba za mjesečenje Kristine Restović dva su rada koji na ovogodišnjem Salonu potenciraju unutarnji svijet intime, ludičnosti, zanesenosti i izmještanja maštom unutar metafizičkih prostora umjetnosti. Dobar su antipod sveprisutnom promicanju ideja aktivizma u polju suvremene umjetnosti i korektiv promišljanja umjetnosti kao procesa čija je primarna svrha socijalni angažman i promicanje kvalitetnijeg društvenog života. Nenametljivo, vrlo suptilnim ali uvjerljivim «jezikom» autori nas uvode u izmještanje iz zadatog «okvira» i preporučuju promatranje iz «drugog» ugla, maštanje o drugim i drugačijim mogućnostima unutar svoga rada ili izvan njega. Riječju, čvrsto stoje na platformi maštanja o nekoj drugoj zbilji i na tragu prizivanja povratka kapaciteta da elaboriramo svoje unutarnje ja, da definiramo vlastiti senzibilitet. U tišini intimnog i nedokučivog.
U Splitu, 29. studenog 2013. godine