Vladimir Davidenko

Pred nama su najnoviji Davidenkovi radovi, koji kroz istraživanje u urbanom pejzažu, među slojevima gradskog asfalta, isfrižanog od guma, od bezbrojnih putovanja - čas vedrih čas tragičnih - koje su na jednostavnim plohama ostavile trag svoga života - tragaju. Za čim?

Njegova optika ne želi gledati mikrokosmos životinjskih linija, razloženih i smislenih uostalom; ne zanimaju ga stepe ili tundre predaka, a najmanje realizam Ilje Rjepina. Ni Maljevič mu nije po volji. I on mu je suviše ogoljen, suviše "dizajniran", u traganju za čistim simbolom. Sve mu je to suviše uokvireno. I zbilja: kad vidiš Davidenkove slike, nekako izlaze iz formata - čine ti se veće nego što govori metar. Ne samo zbog fakture (dubine, slojevitosti), nego i zbog toga što bježe iz okvira, što tu nema klasične kompozicije, niti jasnog simbola koji bi ti uokvirio maštu.

-Što goni jednog slikara da slika, osim jedne neminovnosti koja je iznad njega, osim upitnika, tragom nejasnog lika? Davidenko apstrahira apstrakciju da bi se vratio u konkretnost, u egzistencijalno, u neko "gnijezdo", makar zna da je to gnijezdo vjerojatna fikcija, ali na koncu apstrakcija, u čemu leži tajna paradoksa.

Donekle se slična drama odigravala na kvadratima šahovske ploče, dok je Marko Polo Kublaj Kanu opisivao mikrokosmos i bivstvo apstraktnih ploha.Veliki Kan suočavao se doduše sa sferom (kružnom), geometrijom beskrajne a ograničene ravne ploče, sa Kosmosom zatvorenom u jaje.

Davidenkov mikrokosmos širi se i pulsira iznutra, u principu slobodan od sheme i teme, od zadatoga.Ne čine se zaludu njegove linije i fakture privlačnima - kao u asfaltne zebre u njenoj svakodnevnici, s nekom mističnom svrhom i smislom - jer ih to čini zagonetnima.
Pod svjetlom neona one stoje kao isfrižani grafiti koji ispod sebe skrivaju grafite druge, drukčije, i tako u nedogled, dok ono što samo naizgled štima ne postane ritam i rima.

S.B.