Katica Mandarić Erceg

Deveta samostalna izložba Kate Mandarić nevještom promatraču može izgledati kao vizualni refren osme izložbe čiji su motivi također isključivo bile zmije. Ipak, slike s te izložbe posjeduju polikoloritet, a ove sadašnje slikarica je reducirala na tri boje: dominantnu crnu i njoj najsukladniju - crvenu, te malo bijele. Tim postupkom, minimaliziranjem kolorita, Kate nas prepušta važnosti crteža, a na boje, dakle vraća se na arhetipu slikarstva - crti.
Osim toga za razliku od ranijih slika zmija, ove nove imaju dvije istovjetnosti: treba se udubiti u njih i uočiti da su sve zmije uspravljene i sve idu, kao da odlaze iz platna bilo desno ili lijevo. I ne samo to. Sve te zmije u masi crne podloge, taloga života, su kao snoviđenja neke noćne more. To crnilo, rekao bih mrak, asocira me na nedostižne opskurne misli grčkog filozofa Heraklita “Mračnog”. Očito je da Mandarićeva svakim svojim eksponatom promišlja o jednom te istom. Kako bi odgovorili na to o čemu ona misli, vratimo se na motive.
Pored vrlo poznate široke simbolike zmije, uz zmiju je vezano i prokletstvo. Veliki Kreator, a demijurg po Hegelu, osudio je zmiju jer je ljudima dala mogućnost spoznaje dobra i zla. Ako napravimo jednu sasvim smislenu analogiju po liniji: dobro = smisao, loše = besmisao, onda dolazimo do jedne, ali ne i jedine (o)kultne dimenzije slikaričine estetike: njena zmija traži smisao, što i jest glavna poruka parabole o Rajskoj Zmiji. A to što ta zmija češće ide s desna (svjesna strana psihe) na lijevo (u nesvjesno) izražava duboki solipsizam slikaričinog traganja, ili, s lijeva na desno - čime kao da želi osvijestiti u sebi duboko ktonski zatomljene kreativne mogućnosti. Slikajući zmije, Kate islikava svoj praiskonski autoportret, jer svaka zmija je epitet vječnoj, gnostičkoj Lilit, onoj prvoj Adamovoj ženi, kada je “istočni” grijeh imao smisao i dakle, po našoj logici značio nešto dobro i lijepo.
Molim prisutne; zagledajte se, uđite u slike, stavite se u poziciju zmije, dakle Smisla, Izazova i nastojte proniknuti u identitet simbola koji spava u vama. A simbol koji nam nudi Mandarićeva tek je ključ naših zatomljenih mogućnosti. To svi mi ili intuitivno ili racionalno spoznajemo, a slikarica nas svojim slikama poziva da pomoću njenih artefakata kao medija, okrenemo se sebi kao svojevrsnom palimpsestu ispod kojeg se krije naša prava bit.

Zlatko Lukić