Antonija Gudelj

U prikazu slika akademske umjetnice-grafičarke, Antonije Gudelj, želim osvrnuti na njen doživljajni, emotivni svijet kojeg proživljava umjetnica, a ne kao kritički umjetnički osvrt. Promatrajući slike A. Gudelj,to ne možemo činiti s aspekta jednostavnosti nego baš naprotiv, sublimiranosti, a pošto su oči one koje gledaju sliku, mislim da slika nije samo ono što je slikarica u tom trenu ostvarila kao likovnu kategoriju nego da nam je slika ono kako se odzrcalila u nama samima. Tako Antonija sjedinjuje izvrsnost simbolike svojih motiva u slikanju ribe moglo bi se reći na tisuću načina, jer asocijacija na razne vrste, oblike, boje, položaj tijela same ribe donosi nama mogućnost zaključivanja bitka, esencija, biblijskog motiva postanka svijeta, a to istovremeno ribu kao pojam života u svim pojavama oko nas, u svim pokretima ljudi, položajima tijela ljudi, očima, ogledalima naših duša, perajama kao našim koracima, rebrima kao naši karakterima, debljinama kao našim opisom tjelesnog. Ta riba ili uranja ili izranja ili pliva ili pluta, ili se grči ili je svijetla ili je tamna ili je ojađena ili je vesela - ali je opet riba.
Boje koje Antonija sklada poput čarobne harmonije stopljene su s izrazitim osjećajima za tonalitete nijansi.
Katkada su te ribe zaljubljene, plove jedna prema drugoj, katkad opet ljute i mrzovoljne, tamne i sive i okreću glavu jedna od druga.
U prostranstvima mora jedna riba gleda, druga spava, jedna počiva na podlozi šljunka, jedna se dotiče perajama o drugu, ali je sve opet tako dinamično, nezaustavljivo kao i naš život.
Motiv ribe često prerasta u ribu sa samim njenim repom, zamašajem i pokušajem da se krene dalje. Pokatkad ta riba savršeno složena s dugom asocira na dvoje ljudi zaljubljenih ili pak onih koji se traže i pronalaze da stvore zajednički svijet druženja.
Na vrhovima i izvorištima postoje i gornje granice vodene razine koju riba opet osvaja, prožima, uspinje se i u obliku ponosnog vrha, kad stijene do cilja pokazuju svoje olakšanje pretvarajući se u cvjetove oko sebe. Katkad je riba poput robota koja neumorno stoji, čvrstih noga, ispruženih ruku, glave koja upravlja. U slikama sjedinjenost riba nastoji svijet zadovoljnih, zaljubljenih, jer te oči dominiraju spoznajnim titrajima upoznavanje svijeta koji proteže i prerasta u cvjetni aranžman prepun radosti.
U pojedinom ciklusu grafika Antonije Gudelj savršenim potezima svoje ruke oživljava obične crte koje često predstavljaju razdoblje ljudskog života.
Ribe su joj ponekad poput žene, tijelo ribe i njen kostur je tijelo žene gdje joj kostur postaje kralježnica, a taj kostur predstavlja nešto više, duhovnije, uzvišene do te mjere da su oči ribe pokatkad prikazane kao ženine dojke, opet sjedinjene ili one koje ponosno stoje i dopiru do pojedinca kao životni izazov.
Ptice, stabla, ribe, trojac je bez kojeg Antonija ne bi mogla spoznavati svijet. Sve što predstavlja svijet koji je okružuje jest simbol ptice - slobode, duše i duha, one ptice koja ne može živjeti sputano zatvoreno.
Ptica je umjetnički svijet koji joj služi za letenje, za osvajanje vrhunaca ciljeva.
Stablo, kao druga njena inspiracija ujedno je i korijen postanka života, ono čvrsto, stameno, uzvišeno, nešto što uvijek raste prema gore i nešto što se uzdiše visinama.
Stablo je slikarici i simbol raskoši, blagostanja, plodnosti, njene krošnje asociraju na bujnost, toplinu, nježnost, uspavanost, mirnoću duše. Svaka grančica je dio tog svakodnevnog života satkanog od trenutnih doživljaja, kušnji, upornog postizanja uspjeha do cilja, doživljaja koji se vješto njišu i zadovoljno grle.
I ona sama zna i osjeća da je sama po sebi simbol tog života; riba koja je stvorena od iskona Božjeg nadahnuća, do ribe koja uranja i izranja, ribe koja se pokreće i slatko miruje, ribe koja upozorava i opominje, ribe koja jedan dan zlatna i svjetla, a drugi dan prerezana, osamljena, tiha, blaga, neuhvatljiva, ribe koja prolazi kroz vulkan i najljepše putovanje do neba, ribe koju sanja i razgovara, ribe koju promatra i postiđuje se, ribe koja je plaha i stroga, riba koja živi, koja životom potvrđuje, crtom usmjerava, bojom njeguje i sve što može ostvariti vječni je trag u nama, kao što je trag srce, ostaje nam vječna uspomena sjećanja i trenutaka vlastitog svijeta u čovjeku koji vlada i kad tišina caruje.
Antonijine slike prožimaju svakog pojedinca da se ispituje o svom životu, da razmišlja o svom postanku, da sudjeluje i proziva sebe svakodnevno je li što preskočio, a mogao je učiniti, da promišlja je li ovaj svijet tišine jači i veći od bilo kojih riječi, da upire pogled kao riba koja se u svakom trenu nalazi između neba i zemlje, zemlje i neba i da svoj kraljičin ples ostavi u tragu svakog čovjeka, da ne trepne kad misli da želi zatvoriti oči, nego da fiksirajući sliku upije dragosti života, nježnosti i ljubavi ljudi, satkanosti razmišljanja života i smrti koji se kod umjetnice sjedinjuju u kontrastom boja i obećanja. Za nju je ovozemaljski život trenutak kroz koji prolazi u tisućama boja i nijansi, pokreta i sklada, uzvišenosti i kompoziciji da bi, stavivši red u sebi i oko sebe podigli svoje oči u visinu plavetnila neba i tako plavu ribu mora, plavu ribu zemlje pretvorila u plavu boju vječnog neba, nebo u kojem je sve uzvišeno, vječno i trajno, ono što ostaje zapisano u dušama i srcima novih generacija, potvrđujući tako da svijet umjetnice ne prestaje, nego ostaje vječiti i vječni zov novih generacija.
Branka Buljan, prof.