Kustoski tim je ovom prigodom svjesno preuzeo ulogu ne-selektora, što potiče na razmišljanje o smjernicama izložbenih praksi uopće, s obzirom da selekcija daje svojevrstan legitimitet kustoskoj djelatnosti
Ovogodišnji 39. Splitski salon predstavio se publici 5. studenoga svečanim otvorenjem u podrumima Dioklecijanove palače, na kojem je bio iznimno velik broj posjetitelja, što je normalno s obzirom na rekordan broj izlagača (njih 130). No, može li Splitski salon kao izložbena forma uopće donijeti nešto novo? Kustoski tim sačinjen je od jednog umjetnika (Boris Šitum) i dvojice povjesničara umjetnosti (Božo Kesić i Dalibor Prančević), otvara prostor za ozbiljan dijalog unutar ”prostora podijeljenosti” o kojem ovaj Salon i govori. Naime, na prostoru ”lijepe naše” još uvijek stabilno egzistira kult ličnosti kustosa te se rijetko može vidjeti kustoski tim u koji su uključeni i umjetnici. Mislim da je velika novina repozicioniranje umjetnika u selektora koji to u ovoj priči i nije, već je više spona između teoretičara i umjetnika koji se, kako se pokazalo, uopće ne poznaju. Kustoski tim je ovom prigodom svjesno preuzeo ulogu ne-selektora, što potiče na razmišljanje o smjernicama izložbenih praksi uopće, s obzirom da upravo selekcija daje svojevrstan legitimitet kustoskoj djelatnosti. U svakom slučaju otvara put ka interdisciplinarnom djelovanju kustoskih timova i povezivanju različitih praksi. Iako salon ima konotaciju revijalnog tipa izložbe (demokratični prikaz pluralizma stilova nastao na početku modernih vremena) posljednjih godina to baš i nije tako izgledalo. Više je to bio prikaz epistemološke forme umjetnosti u kojoj ”umjetnost” sama sebe proizvodi unutar znakovnog sustava, posredovanjem ”proizvođača” značenja to jest kustosa. U potpunosti se zanemarilo poimanje umjetnika kao intrizičnog proizvođača cjelovitog umjetničkog djela, potpuno negirajući modernistički koncept ”umjetničkog genija” kao pokretača kulturne produkcije. Smatram kako je konstanta u dosadašnjem pristupu umjetničkoj sceni i njezinim akterima recikliranje uvijek istih umjetnika (i citiranje pojedinih teoretskih tekstova u predgovorima), odabranih zbog sličnosti sa već poznatim europskim autorima ili jednostavno po inerciji, umjesto da se pokuša identificirati nešto što se uvjetno može nazvati umjetničkom scenom.
Svi za jednoga…
Kustos, iako toga ponekad i nesvjestan, institucionalno je otjelovljenje i medijator koji u suradnji s pojedinim institucijama i autorima direktno kroji likovnu scenu (odnosno njezinu vidljivost), pritom noseći iznimnu količinu odgovornosti, jer u ruci drži i umjetnikovu ”krhku egzistenciju”. U kontekstu takozvane ”splitske scene” u proteklim godinama, zanemareni su ili su ”samonametnuto” zanemareni pojedini njezini akteri, a među umjetnicima se pojavila velika doza ogorčenosti, koja se manifestirala kroz svojevrsno distanciranje od vlastite strukovne udruge. Ovogodišnji kustoski tim u suradnji s novim vodstvom HULU-a i u neformalnim razgovorima s umjetnicima identificirao je ključan problem podijeljenosti, marginalizacije pojedinih autora ili medija te su se, zanemarivši vlastite preferencije, posvetili gradnji jedne konstruktivne platforme čiji će se odjeci tek u budućnosti osjetiti. Kad se vratimo u prošlost shvaćamo da ovaj Salon nije započeo 5. Studenoga, već je započeo u travnju 2014. godine, kada je HULU prisilno iseljen iz prostora podruma Dioklecijanove palače. Tom odlukom gradskih vlasti, Hrvatska udruga likovnih umjetnika istodobno je ostala bez dotadašnjih prihoda koje je osiguravala prodajom ulaznica, kao i bez vitalnog izložbenog prostora u samom središtu grada koji je koristila preko trideset godina. Slijedom tih okolnosti nastaju velika previranja unutar same udruge s jednim jasnim stavom; iako smo možda do sada bili razjedinjeni /raspršeni/ disonantni, samo zajedno možemo obraniti svoj teritorij. Nedugo nakon toga, mlade snage na čelu s Vicom Tomasovićem izabrane su na čelo HULU-a te se udruga okreće vlastitim snagama – članstvu. ”Stejtment” novog vodstva je da je svaki član podjednako važan. Za istaknuti je novina u prihvaćanju povjesničara umjetnosti u redovno članstvo Udruženja umjetnika te je podjednako sinergijski formiran i kustoski tim, unutar same udruge likovnih umjetnika, kako bi se potaknuo dijalog i suradnja. Sve te činjenice dovele su do odabira kustoskog tima od strane upravnog odbora, s naputkom o ”pomirbenoj” koncepciji Salona koji bi trebao okupiti što veći broj članova. Slijedio je pismeni poziv svim članovima udruge da se odazovu na manifestaciju 39. Splitskog salona, zajedno s anketama namijenjenim o samom stanju i interesu članstva za svoju udrugu. Po prvi put, nakon dugo vremena transparentno se postavlja dijalog između 300 članova udruge od kojih je do sada bilo aktivno jedva njih 50 te se na Salon prijavljuje čak 130 članova. Paralelno s izlagačima, postoji dakle još 170 članova koji se nisu aktivirali ovim pozivom. Važno je saznati razlog njihova izostanka na ovako važnoj manifestaciji.
Zamalo Sinj
Svaka izložba strukturalno je svojstvena i nužna za shvaćanje umjetničkih ciklusa i procesa, a u ovom slučaju manifestacija Salona je postala medij za sebe, važan ponajviše samim članovima. Ovogodišnji Splitski salon osmišljen je za prostore koji se međusobno nalaze u neposrednoj blizini, kako bi se povećala preglednost velike izložbe i što je moguće više sintetizirao dojam kojeg ostavlja na posjetitelja. Svojevrstan “stejtment“ je sama činjenica da se Salon odlučno postavlja u prostore Dioklecijanove palače (sad pod nadležnošću Muzeja grada Splita) u pokušaju ”mirenja” s gradskom upravom . To je svojevrsni preventivni otpor spram arbitriranja umjetničkih sloboda od gradskih ili institucionalnih predstavnika . Iz tog razloga u javnom su prostoru Splita osvanuli subverzivni plakati kao najava mogućeg izmještanja: ”39. Splitski salon – Zamalo Sinj” čime plakat dobiva novu dimenziju, kao autonomno umjetničko djelo ili dio vlastite izložbe te medijski aspekt kao način promidžbe manifestacije ubacivanjem greške u ”informacijski kod”. Vizualni dojam onog dijela Salona koji se nalazi u zaštićenim područjima (unutar Dioklecijanove palače) definiran je nebrojenim ustupcima u postavu koji rezultiraju izostankom vizualne cjeline samog postava. Radovi su se morali prilagođavati prostoru, čime je nepovratno narušen cjeloviti doživljaj odnosa izložbenog prostora i umjetničkih radova. Primjerice, neki su radovi u Dioklecijanovim podrumima izvješeni na građevinske rešetke (morali su biti postavljeni na propisanoj udaljenosti od zidova), a onda su te rešetke na nekim djelovima prikrivane crnim tkaninama, dok je na nekim ostavljena ”gola” rešetka hrđave industrijske pojavnosti, kroz koju se vidi kamen zida palače.
Video arhiv
Moram priznati da ”otpor” na štetu umjetničkog, vizualnog ili didaktičnog dojma izložbe u podrumima, koji su u principu poprilično nepoželjan izlagački prostor (osim za ”site-specific”, ili izložbe stvarane za taj ambijent), ne gađa u srž problema; da Splitu kronično nedostaje veći izlagački prostor kojim bi raspolagali sami umjetnici i njihova udruga. Istjerivanjem umjetnika iz podruma Dioklecijanove palače sterilizira se i kastrira sam entitet ”živog spomenika” čitave Dioklecijanove palače, koja baš zbog kontinuuma djelovanja i življenja na antičkim temeljima i jest izuzetna. Sustavnom turističkom purifikacijom centra, ukratko, ubija se sam grad. U Salonu Galić predstavljeno je istraživanje kustoskog tima na način mapiranja scene, video zapisima izjava osamdesetak splitskih umjetnika ili kustosa koji su dali svoje viđenje splitske umjetničke scene i samog ”prikaza podijeljenosti” kojeg ovaj Salon problematizira. To je još jedan vrijedan performativ samog Salona, koji postaje izložak sam za sebe ili kako je novinar Sandi Vidulić istaknuo: “socijalna skulptura“ – skulptura dijaloga, referirajući se pritom na Beuysovu evolucijsku i revolucionarnu snagu”proširenog polja umjetnosti”. Šteta je što se ne nalazi na svim izložbenim lokacijama, već samo u Salonu Galić, kako bi istinski ispunio svoju ulogu u ostvarivanju kontakta publike i autora, povezujući pritom lik, misli i djelo, kada su već ostala didaktička sredstva izostala zbog specifikuma izlagačkih prostora.
Da li je izostanak selekcije donio dobro Salonu, ili ne? Teško je napraviti rezime izložbe tako obimnog sadržaja, a kako sam i sama njezin sudionik ne želim se doticati same kvalitete i snage umjetničkog izričaja prezentiranog na izložbi, na kojoj je potencirana dimenzija kvantitete. Smatram da je sama konstrukcija i ideja Salona izvrsno zamišljena, iako bi se neki njezini dijelovi možda drugačije ili bolje mogli prikazati. Poziv za sudjelovanje svim članovima HULU-a odnosio se na promišljanje o ”prikazima podijeljenosti”, dok se na izložbi to ne može kod svih iščitati, naime dogodila se podijeljenost u postavu, na one koji jesu odgovarali na temu i na one koji su sudjelovanje zaslužili samim sudjelovanjem na sceni što ostavlja zbunjujući dojam.
Historijski problem salona
Osim izložbi, u sklopu Salona događale su se različite akcije i intervencije. Primjerice, otvorena je jedna nova trajna umjetnička platforma unutar kamenog kioska na lokaciji Prve vidilice na Marjanu, autorice Duške Boban. Izveden je projekt Artist speed dating Martine Miholić, Ante Kuštre održao je aukciju u svojem ateljeu, Boris Novak intervenciju Pandora na spomeniku… Mislim da će neupućenim posjetiteljima sama događanja vezana uz Salon ostati poprilično nepoznata. Primjerice, na ulazu u izložbeni prostor ili na internetskim stranicama HULU-a ne postoji niti jedna mapa lokacija Salona s nizom dislociranih radova (primjerice, Milana Brkića u izlogu dućana Skandal u Marmontovoj ulici, Lane Stojićević na kružnom toku Obale kneza Branimira, Nene Mikulića na Rivi i Mladena Vulasa na krovu HULU-a) Nepoznata je i kronologija događanja samog Salona, tako da će mnoga zbivanja koja nastaju u tijeku same manifestacije biti nevidljiva, a slučajnim posjetiteljima nepoznata. Možda je to i hotimično, kako bi se sam proces katarze i kritička platforma usredotočila na same aktere scene. Ovogodišnji Salon je svojevrsna inventura djelovanja splitske umjetničke scene, a njezin neizostavni dokument, katalog, biti će u potpunosti objavljen po završetku samog Salona. Katalog će biti objavljen parcijalno u četiri zasebne knjige namjenjene zajedničkom uvezivanju, od kojih će prva sadržavati individualne tekstove i osvrte kustosa, druga transkripte samih video izjava, treća reprodukcije umjetničkih djela a četvrta osvrte i kritike na Salon. Poziv za pisanje kritika i osvrta poslan je svim umjetnicima i kustosima, što će ukoliko zaživi postati važna (auto)referencijalna točka samom HULU-u, u njegovim daljnjim planovima. Kad pogledamo širu sliku, možda je sami performativ ”činjenja” već odrađen, a ovo su odjeci, krhotine zrcala u kojima se ogledavamo, kao svojevrsno otriježnjenje nakon perioda u kojem je novaca za honorare i umjetničku produkciju bezuvjetno bilo. Ovim Salonom definitivno se otvaraju neke nove smjernice u razvoju splitske umjetničke scene, stoga nema previše smisla razglabati o Salonu kao o historijskom problemu diktature masa i načelu prosječnosti, ili pak diktature akademizma, Salon mora biti sagledan kao mala inventura Hrvatske udruge likovnih umjetnika (Split), najvažnija samim umjetnicima, svojevrsni okidač koji je pokreće prema budućnosti.
Tea Morić Šitum
Tekst o 39. splitskom salonu nastalo je u okviru radionice likovne kritike Kako pisati o suvremenoj umjetnosti u organizaciji Hrvatske sekcije AICA-e, Galerije umjetnina Split i Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu.
