Goran Sučić

Osvrti – kritike - Likovnost
Prof. Ivica Šiško, red. prof. u trajnom zvanju Akademija likovnih umjetnosti Zagreb

Gesta
Slikarske geste grubo donesene na platno u jednom trenutku kada glazba ulazi u sve pore slike, stvarajući cjelinu usmjerenu prema gesti, koju autor tog trenutka usmjerava nudeći suptilnost tonova instrumenta ojačanu bojom orkestra, čini svečani čin stvaranja, stapajući boje s oblicima crteža.
Anatomija slike
Tekstura i način komponiranja te boje, linije stvaraju nešto što je autor mogao jedino vidjeti – osjetiti u krajolicima Jurkićevih slika, osjetiti glazbu koja odjekuje u krošnjama ljetnih omorina, zelenim tonovima osvjetljenim zrakama sunca, pretvarajući sve to u zlatnu sinfoniju boja i zvukova.
Sučić dobro osluškuje; čuje i vidi.
Iako slikar Sučić koristi sasvim novi način, daleko od Jurkića, ali ono sakralno u glazbi Sučić osjeća i dobro gradi svoj slikarski svijet dajući time novo, i vrijedno u umjetnosti.
Drugi dio Sučićevih slika možemo staviti u red gestualnih uradaka.
Autor oslobađa svoju misao u trenu, pretvarajući potez u znak s jasnim elementima koji na platnu čine igru kroz strukturu kompozicije, koju pretvara u ton-zvuk, instrumenata u velikom orkestru ugođenom prema kompoziciji koja će stvoriti sliku.
Sučićeva obrazovanost i nadarenost za glazbu, daje mu veliku prednost u likovnom stvaralaštvu (slikanju), tako da ta dva leksika znalački prožima u jednu cjelinu.
Sučić koristi (sasvim) novi način izraza u likovnom govoru, spajajući ga s jezikom glazbe s kojom uspijeva dobiti tu sakralnost. To je uistinu vrijedno pažnje, vrijedno umjetničke percepcije i doživljaja.
Osjetiti sliku u svojoj punini, isto je što i osjetiti glazbu.
Napetost koju stvara glazba u svome isčekivanju, u prožimaju sa slikom, teksturama, kolorističnom snagom, daje ono najbolje što Sučić znalački radi, usmjereno ka likovnom i umjetničkom događaju.
Slikarstvo, preobraženje prirode iskonski je nagon slikara. U gibanju prirode Sučić unosi krepost reda, prožimajući glazbom uzvišenost stvaranja novog izraza, spremnog na novu avanturu. Poželimo muzici i slici dug život zajedno.

Branka Brekalo, prof. povjesničarka umjetnosti, Split
Slikarstvo je Goranu Sučiću vrutak užitaka i kreativne slobode. Ne čudi autorova sklonost likovnome, profesionalni glazbenik zarana je upoznao snagu neverbalne komunikacije, razumljivost univerzalne poruke. Bez velikih opterećenja i očekivanja, Sučić je darovao sebi slobodu prijenosa notnih zapisa u drugi, drukčiji medij, u kompoziciju slike.
Likovni razvoj počeo je, očekivano, u figuraciji, među čvrstim, prepoznatljivim formama i motivima što se prirodno nude i nameću umjetnicima rođenima između obala Mediterana i slikovitih livanjskih brežuljaka. Nakon više godina, boja se na Sučićevim platnima raspršila, razigrala, autor je osjetio ljepotu slobode pokreta ruke, uslijedile su brojne likovne varijacije, kolorističke i stilske, nadahnute glazbom i njezinom raskoši.
Skladba i likovnost imaju mnogo zajedničkoga, formu, ritam, boju, ton, kompoziciju, stil. Temeljna je razlika već u nastanku djela, kasnija i u recepciji. Dok glazba živi u izvedbama, i svaka je jedinstvena, slikarstvo nastaje u neposrednom odnosu „jedan na jedan“ umjetnika i djela. U takvom je neometanom zanosu Sučić stvorio uistinu dojmljiv niz likovnih varijacija.
Autor je izabrao akrilik, tehniku manje obvezujuću od ulja, težu od akvarela, taman po mjeri vlastitih notnih zapisa. Kistom autor varira svoje tonove, melodije, nijanse, pikturalne i prštave forme, ekspresivan je na gotovo svim kompozicijama. Glazbeni naslovi određuju ugođaj likovnih djela, tek je na malobrojnima, kao u „Gudačkom diptihu“, Sučić eksplicitan pa je naziv slike ujedno i njezin motiv dok bi „Harmonika“ i „Klavijatura“, primjerice, isto „zvučale“ i da su drukčijim imenom nazvane. Na tim je slikama boja preuzela primat formi, a glazba se stopila s vizualnim.
Sučićev koloristički izbor različiti je, neke slike pršte od obilja boja, dio ih je prigušen u monokromnosti dok na nekima, grafizmu i pokojem težem namazu unatoč, vidljiva je vitalna protočnost likovne melodije koja se nastavlja s platna na platno. I kada svoje kompozicije autor umiruje jačom linijom i tamnijim namazima, ili kada pokušava vizualnim medijem objasniti glazbene pojmove, slike ostaju zasebne cjeline, iskrene i svježe likovne ekspresije.
Sučić se odlučio za veće formate slika, tim je izborom zajamčio sebi prostor kolorističkih iznenađenja, oslobodio je likovnu gestu i poteze kistom pa se opustio osnažen iskustvom i zvucima glazbe.
Iz ponekih radova autor izdvaja ulomke varirajući likovno-glazbenu temu na dvije ili tri dimenzijama nejednake cjeline i tako još jače ističući jedinstvo slušanja i gledanja, sinergističan doživljaj umjetnosti, prožimanje života.
Sam Sučić svoj je monografski projekt objavljivanja glazbenih i slikarskih djela radno nazvao „Glazbena vizualizacija-Likovna slušaonica“ iskreno izjednačavajući značaj i vrijednost različitih medija.
Digitalna kultura sjajno je podržala sinergiju multimedijalnim konceptom prezentacije. Sučićeve umjetnosti obrađene tehnološkim alatima današnjice mogu se usporedo uživati, gledati i slušati. Autor pri tom ne zaboravlja na davne običaje pa već na početku, kako i priliči, zaziva svoju Muzu bez čije pomoći nikada ne bi osjetio blaženstvo sudjelovanja u stvaranju Umjetnosti.

Prof. dr. sc. Tonći Šitin
Goran Sučić spada među one slikare koji su rano u karijeri utvrdili svoj kreativni fokus i to mu je pomoglo da se ne gubi u prolaznim trendovima i tuđim pogledima, nego da stalno usavršava svoj likovni koncept i individualna rješenja koja su se množila.
Njegovi poetični zapisi krajolika bogati su vedrinom i radošću, nisu puke deskripcije viđenoga već je to maštovit sklad boje i kompozicije, na tragu iskustava poznatih bosanskih i hrvatskih pejsažista koji su mu prethodili. Sučić je sklon gestualnom i impresivnom bilježenju različitih motiva, s vremenom spontaniji i neposredniji kroz akciono slikarstvo i apstraktni ekspresionizam.
On bilježi razne metamorfoze svijeta koji ga okružuje gotovo opipljivom energijom, sve vibrira s bojama koje izražavaju neprestanu potragu za novim izrazom koji je impulzivan, silovit s osjećajem toplog Mediterana koji se raduje ludoj fantazmagoričnoj igri.