Marinko Jelača

(isječak razgovora vođenog između Marinka Jelače i Tonija Horvatića u subotu, 25. veljače 2012. u Splitu)

T.H.: Koliko se dugo baviš grafikom?

M.J.: Jedno dvadeset godina. U zadnje vrijeme radim i keramiku. Zadnjih par godina...

T.H.: Što smatraš važnim za istaknuti kada je tvoj rad u pitanju?

M.J.: Mislim da je važno istaknuti da moj rad ne pripada jednom stilu i da nikad nisam uspavan u jednom pravcu. Istraživanje je moj pokretač. Putovi kojima idem su različiti što me veseli i provocira, tako da sam uvijek zaokupljen pronalaženjem novih ishoda. Ponekad samo pustim da energija poteče kroz ruku i otkrije novi svijet.
Tehnika kojom se bavim tjera me da istražujem djelovanja boje na raznim materijalima koje koristim kao matrice. Kontrast između lirske linije i žestine bojane površine ističe likovnu napetost i dramatičnost koju često prepoznajemo u buktanju energije, stvaranju života - njegove unutarnje strukture. Moji radovi su oda životu mikro svijeta koji nas vječno daruje.

T.H.: Energije obojenih skulptura u prostoru grafike, lirski ugođaji bliski istočnjačkom osjećaju i poimanju duhovnosti...?

M.J.: Ishodište jest u kiparstvu. U osnovi moji radovi jesu kiparski sklopovi, ali mada su u prostoru slike, ne kao slika – kao prozor u nešto; već kao oblik, kao ekspresija energije prisutne u prostoru. Komprimirane energije, sabijene unutar okvira. Pulsirajuće životne energije. Pritom jest zaista prisutna i nježnost ispisa na papiru, što zapad uči od istoka kroz cijelu povijest. Kao i taktilnost dodira praznine. U čistom listu papira. To su vječno otvorene mogućnosti koje stalno provociraju i pokreću duh, rekao bih.

T.H.: Mir oaze usred razigranosti, na marginama obrubljen lepršavošću? Pitam to stoga što u konturi linije osjećam ruku kaligrafa u maniri krokija, a to me upućuje ka strastvenoj težnji ishodištu kroz smiraj kao važnoj odrednici tvog pristupa vlastitom radu...?

M.J.: Može se i tako reći. Svakako je u mome radu meni od osobitog značaja vezanost za intimno kroz introspekciju, promišljanje u miru. Bez neke prevelike ekspresije ili refleksije, socijalnog angažmana i sličnih aktivnosti prema vani. Moji radovi nastaju u tišini. Naglasak je na procesu nastajanja, sadržaj dolazi naknadno. Krenem od forme. Sadržaj se naknadno pojavljuje. Važan mi je proces u kojemu sadržaj izranja sam i u kojemu nema predumišljaja u smislu konačnog izgleda. Obožavam grešku. Nedovršenost. Proces za čijeg odvijanja izbacuješ ono što jesi. Ne znam što budućnost nosi. Za sada je tako. Pratim vlastite impulse...