Mirjana Marović

BILO PROŠLOSTI I RITAM SADAŠNJOSTI U „PODOVIMA“ SLIKARICE MAROVIĆ

Slikarica Mirjana Marović, koja se po prvi put predstavlja brodskoj likovnoj publici ciklusom slika „Podovi”, odrastajući u umjetničkoj obitelji, od najranijeg djetinjstva upijala je impulse splitskog građanskog kulturnog kruga koji ju je u njenim prvim godinama najizravnije oblikovao i usmjerio ka vlastitim traženjima unutar umjetničke sfere.
Mirjanin otac, veliki hrvatski književnik iz Splita, Tonči Petrasov Marović u svoje djelo je inkorporirao životno i osobno iskustvo, tradiciju i budućnost. Gonjen nutarnjim impulsom, zarana se je posvetio književnosti i, šire, kulturi. Privlačila ga je umjetnost riječi, likovna i književna estetika, kritička prosudba i aktualna vijest. Neumorno je radio i literarno stvarao. Osluškivao je bilo prošlosti i ritam sadašnjosti (Drago Šimundža: „Pjesnički i religiozni portret Tonča Marovića Petrasova“), a ponešto od ove njegove umjetničke osobine u nasljeđe je ponijela Mirjana Marović, utkajući je kao dio vlastite umjetničke poetike.
Otac je maloj Mirjani rano kupio boje i uputio ju u crtanje i slikanje, tako da je počela slikati kao mala djevojčica od nepune 3 godine. Budući da je odmah pokazala svoj talent, otac Tonči pokazao je njene crteže svom prijatelju, profesoru Branku Ružiću. Profesor Ružić toliko je bio oduševljen da je Mirjanine dječje crteže odnio u Zagreb i pokazao ih svojim studentima na Akademiji likovnih umjetnosti. Tako su Mirjanini crteži bili na ALU prije nje same; ona prolazi prijemni i upisuje se na Nastavnički odjel 1986. godine.
1975. godine profesor Ružić preporučio je Školskoj knjizi izdavanje knjige Tonča Petrasova Marovića s pjesmama za djecu na čakavici i s Mirjaninim dječjim crtežima (T. P. Marović, „Ča triba govorit“, Školska knjiga, Zagreb 1975.).
Nakon završenog studija na Akademiji likovnih umjetnosti, Mirjana Marović dobiva stipendiju i tri mjeseca 1996. godine boravi u Galeriji Peggy Guggenheim u Veneciji. To vrijeme koristi za upijanje umjetničkog nasljeđa i upoznavanje spomenika Venecije, grada koji je neraskidivim vezama povezan s Mirjaninim Splitom.
Opčinjena fascinantnim umjetničkim blagom venecijanskih crkava, s fokusom na geometrijsku igru na njihovim mramornim podovima, Mirjana radi skice koje će kasnije pretočiti u ciklus od četrdesetak slika u kojima razvija motiv podova (umjetnica navodi da su skice nastale izravnim bilježenjem u razdoblju od 1994. do 1998., a same slike (akrilik na platnu) od 2012. do 2020. godine). Ciklus „Podovi“ započeo je 2012. s 4 slike "La Salute" prema crtežima iz 1994.-1998. koje je napravila na licu mjesta u slavnoj venecijanskoj baroknoj crkvi Santa Maria della Salute. Osim nje, podove je skicirala u srednjovjekovnoj crkvi sv. Marka, gotičko-renesansnoj crkvi San Zaccaria i renesansnoj crkvi San Francesco della Vigna te Santa Maria del Rosario, poznatija kao Gesuati, dominikanskoj crkvi iz 18. stoljeća. „Tako je pred sobom imala oblike i invencije iz različitih likovnih i kulturalnih slojeva, od svjetlucavih bizantskih tema do renesansne ravnoteže i svjetline visokobaroknih ostvarenja“, piše u predgovoru izložbe „Podovi” u Studiju Moderne galerije Josip Račić u Zagrebu 2016. Radoslav Tomić.
Slikarica Marović koristi motiv podova venecijanskih crkava za istraživanje čistog duha i emocija. Približava se motivu želeći oslikati njegovu bit. U tom pokušaju se udaljava od izvornog izgleda predmetnog motiva i zamjenjuje ga čistim likovnim vrijednostima- linijom, bojom, kompozicijom.

Služeći se jezikom kolorističke igre, mijenjajući izvorne boje podova svojim osobnim spektrom, slikarica naglašava prevlast optičkog momenta, ponegdje tretirajući površine gotovo „vazarelijevskim“ pristupom.
Rozete podsjećaju u svojoj igri boja i geometrijskih oblika na šarena stakalca kaleidoskopa, koji kao da se šire u svojoj pravilnoj igri oblika i mnoštvu boja i izvan vidnog polja promatrača.
Tonko Maroević u predgovoru za izložbu 2016. u Račiću piše kako „Mirjana Marović svakako vodi računa o mnogima od navedenih značenja i izazova, ali okuplja sve te prizore i kao poglavlja neke svoje autobiografije. Kao slikarica sa sviješću o kontinuitetima a također i kao stručnjakinja za restauriranje i konzervaciju spomenika, ona je podove mletačkih crkvi sabrano motrila i kontemplativno doživljala. Pribrana bi meditirala pogledom u njihove spletove i skladove, odvajajući se tako od buke mnoštva i od raspršenosti vizualnog kaosa.“

„Već i faktor sjećanja uključuje emotivnu dimenziju, a premda izvedba zahtijeva zanatsku preciznost sam izbor palete emanira toplinu ili svježinu recepcije. Odluka da se pozabavi oblicima „s pedigreom“ ne proturječi potrebi da se bude (i) ovodoban, jer prepoznavanje strukturskih poveznica i kristaličnih formacija nema kronoloških determinanti ni ograničenja”, zaključuje Tonko Maroević.
Ta slikaričina osobnost prerasta u svojevrsni koncept u posljednje četiri slike iz ciklusa, započete 2014., a dorađene u proljeće 2020., kad je u Hrvatskoj počela pandemija uzrokovana korona virusom, a ljudi su se suočili s pojmom „lockdown”-a. Mirjana završava ciklus „Podovi” vraćajući se idejno na sam početak, i slikajući ponovo podove slavne venecijanske barokne crkve Santa Maria della Salute.
Naime, 2012., kao što je ranije spomenuto, Mirjana slika četiri slike podova crkve "La Salute" prema crtežima iz 1994.-1998. koje je napravila na licu mjesta. Slike iz 2012. godine slikane su u bakreno-smeđim i crnim tonovima. No, slikarica 2014. slika podove iste crkve, ovaj put u bojama hrvatske zastave crven-bijeli-plavi, a nove slike naziva "Gospa od Zdravlja" (tal. salute znači zdravlje na hrvatskom). Time i sama podcrtava reminiscenciju na drevnu vezu Venecije s rodnim Splitom, aludirajući nazivom na splitsku crkvu „Gospa od Zdravlja”, mada u stvari, slikajući venecijansku. (Naime, Frano Baras u knjizi „Prohujalo pod Marjanom, legende i kronike“, Naklada Bošković, Split, 2010. piše da je Crkva Santa Madona della Salute izgrađena dijelom od kamenih blokova osam kula Dioklecijanove palače u današnjem Splitu, sa sjevernog i istočnog zida, koje su porušene po zapovjedi mletačkog providura Alvisea Zorzia).
U proljeće 2020. slikarica je korigirala te četiri slike "Gospa od Zdravlja" zamijenivši bijele plohe boje srebrnom, jer su joj se ranije činile nedovršene. Tek tada je njima bila u potpunosti zadovoljna, a budući da su slike obnovljene ove godine za vrijeme pandemije korona virusa, svakako imaju i simbolično značenje i nazivom i godinom nastanka - "Gospa od Zdravlja 1.-4.", 2014./2020.
Zbog simbolike trenutka, jedna od četiri „pandemijske” slike dobila je i svoje mjesto na naslovnici brodskog kataloga.

Romana Tekić

ZVJEZDANE PUTANJE I ZAVIČAJNO KRETANJE
Uz nove slike Mirjane Marović

U već dvodesetljetnom djelovanju slikarica Mirjana Marović prošla je kroz nekoliko različitih razdoblja, kroz nekoliko jasno organiziranih i zaokruženih ciklusa, u kojima je gotovo metodično razrađivala razna problemska uporišta i razne motivske pobude, insistirajući uvijek na kromatskom bogatstvu i pročišćenoj kompoziciji. Na samome početku rada, za boravaka u Veneciji, zagledala se u barokne podove mletačkih crkava i iz njihovih kompleksnih popločenja izvlačila kompozicijske i kolorističke poticaje za svoje slike. U drugoj je pak fazi svoja oblikovna nadahnuća nalazila u ideji nutarnjih krajolika, u asocijativnim kombinacijama linija i mrlja što slijede nagonske poticaje. Dakle, u dosadašnjem je radu iskušala i prizore koje je promatrala, a ogledala se i u oniričkim maštarijama. Isto tako se iskazala na relativno velikim formatima kao i na minijaturama.
Najnoviju je izložbu Mirjana Marović koncipirala kao svojevrsni hommage zavičajnim prostorima, ali istodobno i kao odavanje počasti gradu Vukovaru, simboliziranom kroz motiv Oriona, sazviježđa fiksiranoga na prapovijesnoj vučedolskoj keramici. Njezini je emocionalni putovi, naime, vode od najbližega prema vrlo dalekomu, a intelektualni povodi od mikrokozmosa prema makrokozmosu. Slikarski pak ona ide prema sabiranju dosadašnjih iskustava, prema individualnoj sintezi. I ovoga puta možemo započeti s crkvenim motivima, samo što je riječ o domaćem povodu, rozeti solinske Crkve Gospe od Otoka. Na tom se ciklusu (četiri varijante) geometrija i simetrija vizualnog predloška usklađuju s dinamizmom kolorističkih zračenja, s pointilizmom koji će posebno doći do izražaja na slikaričinim astralnim vizijama. U područje mimetičnosti ili određenije figuracije Mirjana Marović ulazi s dva prizora. Jedno je „Most“, a drugo „Iz Mosora, izvor Jadra“, oba relativne prepoznatljivosti, ali bitno fluidne fakture, odgovarajuće motivu vode koja teče i na svoj način odgovara temperamentu i gesti slikarske intervencije.
Motiv „Sutikva i smokva“, u četiri verzije, središnji je ciklus ove izložbe vrlo naglašenoga simboličkoga predznaka. I smokva i Sutikva (kameni brežuljak pokraj Mravinaca) vrlo su vezani uz življenje i pisanje slikaričina oca, pjesnika Tonča Petrasova Marovića. Mirjana je našla način da gotovo organski poveže razgranato stablo s brojnim granama i piramidasti obris brežuljka s križem na vrhu. Naime kroz skladno isprepletene grane nazire se svijetla padina iz koje kao da emaniraju blistave zrake, tvoreći ozvjezdano obzorje. Riječ je o gotovo identičnom i strogo centričnom i simetričnom kadriranju istoga motiva (stabla i brežuljka), samo što se on sve više „zumira“ prema vrhu i sve više zgušnjava preplet smokvinih „udova“, a i kromatska ljestvica iz slike u sliku se mijenja, uglavnom u toplijim, svjetlijim registrima, s dominantom ružičastih, ljubičastih i zlatastih tonova.
Ništa manjega simboličnoga naboja su i slike „Vučedol“ i „Orion“, naglašene koncentričnosti, odnosno bujne razvedenosti kompozicijskih tokova, a iz njih se logično prelazi na dva komplementarna viđenja „Neba“ s uzbudljivim krajolikom moćnih sazviježđa, tretiranih na način organičke apstrakcije, a korak u pročišćenu vizualnu strukturu načinjen je djelima kao što su „Horizont“ i, pogotovo, „Snovi“ i „Vibracije“, na kojima je autonomija istančanog slikarskog reagiranja došla do svog apogeja.
Zaključujući, možemo reći da je ovom izložbom Mirjana Marović pokazala uvećanu zrelost svojih nastojanja i mogućnosti, da se slikarski potvrdila i načinom ulaženja u zavičajnu i intimnu motiviku i razinom izvođenja zahtjevnih panoramskih vizija zemnih i nadzemnih protega. Priliku da se dokaže u ambijentu obiteljskih ishodišta i afirmira u sredinama svojih afektivnih putova u punoj je mjeri iskoristila, ostvarivši odgovarajuću izložbu ispunjenih očekivanja.

Akademik Tonko Maroević