Efendić Rino

Rino Efendić obilazi od '78. Tada puste predjele kupališta Bačvice, osluškuje tišinu i prazninu šutljivih objekata, ambijenata lišenih ljudi. To je jedna od karakteristika njegove fotografije – depersonalizirani ambijenti, prostori koje su nekoć ljudi radili za ljude.

Autorova se emocija uvlači u zapuštene prostore, prostore predviđene za mnoštvo, a pretvorene u gomile tišine. Tako je Efendić fotograf tišine, a njegove fotografije vrsta dijaloga s tišinom koja čuva mnoga značenja. Pritom nije u pitanju sentimentalna jadikovka nad nekad čuvenom dikom modernističke arhitekture i omiljenim kupalištem starih Splićana. Efendić ne evocira uspomene na proteklo doba slave, više je riječ o privatnoj priči koja nije lišena svojevrsne fascinacije zatečenim. Jer, u zapuštenim prostorima i detaljima Efendić otkriva estetičnost. Geometrija pravilnih vitkih oblika, položaji svjetla na zidovima, odabrani kadrovi, ulazak objektiva u prostor, posvajanje tog istog prostora u fotografski kadar...sve se to odvija vrlo tiho i nenametljivo, autor ne želi fascinirati „egzotikom“ ambijenta, niti nastoji zavesti ekstravagancijom. Sve se odvija bez povišenih tonova, kao nekakva meditativna foto-seansa, privatni obred koji nije smišljen za oko javnosti. (...)

Sandi Vidulić