Šušak Danijela

INDIKACIJE NEVIDLJIVOG

„Grafički objekti Danijele Šušak predstavljaju iskorak iz tradicionalnog pristupa grafičkim tehnikama i poigravaju se odnosima svjetla i tame, pozitiva i negativa, umjetnika i promatrača. Sam stvaralački proces, istraživanje i eksperimentiranje s različitim tehnikama i pristupima materijalu, neodvojivi su od samih Danijelinih radova. Ova autorica stavlja naglasak na formu i kroz svoje objekte propituje međusobne relacije grafike i prostora, kontraste konstrukcije i dekonstrukcije te svojim ciklusom Varijabilnosti želi izaći iz okvira dvodimenzionalnosti grafičkog medija i uključiti gledaoca u interakciju s umjetničkim djelom.”

Barbara Gaj

DANIJELA ŠUŠAK : VASKO LIPOVAC, TAKTILNE INTERPRETACIJE

"Prihvatio sam pisanje ovog predgovora kao izazov, pa sam se ubrzo obeshrabrio: činilo mi se da je jednako teško opisivati neku sliku slijepima i slabovidnima, kao gluhima glazbu. A onda mi je kolegica Danijela Šušak potanko pričala o svojim iskustvima, o spoznaji da oni mogu, na primjer, doživjeti i upamtiti oblik i svojstva nekog prostora na jednako precizan ma koliko drugačiji način, kao oni koji vide.

Danas se tradicionalna podjela na pet osjetila dovodi u pitanje zapažanjem čitavog mnoštva stimulusa koji prelaze granica vida, sluha, njuha, dodira i okusa, a osobito shvaćanjem da se u našem nervnom sustavu svi oni stapaju, u suradničkom obrađivanju informacija. Pa ipak, uz istančano zapažanje i analiziranje zvukova, slijepi i slabovidni nesumnjivo znaju usavršiti doživljaj dodira u istinski izvor doživljaja i alat kojim se akomodiraju svom okolišu. Otud ideja da im se predstavi izbor iz golemog djela Vaska Lipovca, kipara, slikara i grafičara čiji opus se s pravom smatra najreprezentativnijim zrcalom umjetnosti druge polovice 20. stoljeća na hrvatskoj obali.

Teme koje je obrađivao bile su veoma karakteristične i lako prepoznatljive: kapetani, udovice, starci, sveci i djevice, plivači i biciklisti - svi u blagdanskom odijelu i sa smješkom; ili parobrodi i jedrenjaci, ribe i ptice - sve slatkogorke lozinke njegova bokeljskog i dalmatinskog zavičaja.

Njegove figure pucaju od apetita. Pokazuju krepkost primarnih geometrijskih tijela. Površina im često ima kvalitetu glatke pocakline. Kada, ne rijetko, nađemo da na glavi njegovih figura sjedi ptica, stoji jedrenjak ili srce… prisjećamo se da je Vasko formiran na glasovitoj zagrebačkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti, u klasi Željka Hegedušića i Koste Angelija Radovanija, i uz vrsne kolege kao što su bili Zvonimir Lončarić i Zlatko Bourek - koji su svi bili skloni fantastici i novom (benignom) nadrealizmu, specifičnim plastičnim i ikonografskim gegovima.

Ali, u njegovom ateljeu, pored bića glatke pocakljene epiderme, usporedo se razvijao neki soj “neotesanih” kipova, čeljadi opore ćudi. To se odnosi posebice na brojne crteže i grafike, iz raznih razdoblja stvaranja, lomljenih ili izjedenih kontura, izbrazdanih lica... Pitanje je što bi se dogodilo da se Lipovac umjesto savršene dovršenosti svog okruglog, preciznog crteža i oblikovanja, stvarno okrenuo monumentalnoj oporo rezanoj liniji koja okružuje njegove figure, te da su lica tih figura počela govoriti unutrašnjim nemirom.

Mislim ipak da bismo se teško odrekli blagotvorne i blagdanske strane Vaskova karaktera.
Umjetnik je za nas izgradio čitav jedan slikarski i kiparski teatrin, svoje originalne verzije komedije dell'arte. Na njegovoj pozornici tijekom više od pola stoljeća za nas su nastupale figurine koje su nas svojom igrom, svojom zamišljenošću, ali koji put i svojim “erotskim situacijama” - toliko puta uvukle u ugođaj blagdanske sjete, u meditiranje nad našim najdubljim zavičajnim simbolima, u mirenje s životnim nedaćama, ljudskim nesavršenostima i nedostatnostima.
Mnoge od svojih kipova Lipovac je zamislio ne na postolju nego na trotoaru kojim hodamo, nadajući se da ćemo ih zagrliti ili barem dodirnuti. Ovo je, međutim, čini mi se, prvi put da nas pozivaju da to stvarno učinimo."

Joško Belamarić