Rogošić Filip

Kada je o „Kocki“ riječ svojom poetikom i jednostavnošću na svim razinama ova skulptura budi onaj tako lijepi osjećaj čistog užitka koji se nepokolebljivo i sa puno umješnosti odupire svakom pokušaju deskripcije kao potpuno suvišnom naporu. Zrači suptilnošću koja svaku ljudsku pojavu u izložbenom prostoru obilježava kao iritirajuću smetnju, premda joj je čovjekov progres na Zemlji sa svim po samog sebe degradirajućim posljedicama u fokusu.

Naznačen kockom, tom čisto ljudskom umotvorinom bez pandana u prirodi, te njenom zgužvanošću - progres se vještinom dobrog crtača (što ovaj autor zasigurno jest) bez prevelike ilustrativnosti dovodi u pitanje. A da čovjek kontinuirano i vrlo predano, zaslijepljen samim sobom, uništava ono isto stablo sa kojeg je po predaji jednom davno smjelo sišao, danas je potpuno očigledno. Zgužvani ratio caruje, ali ne vlada.

U tom nemaru i neredu skulptura je, kako sam autor kaže, možda način da se od ničega napravi nešto,da se ostavi neki trag, zapis jednoga razmišljanja, ali bez riječi, onako… nekad u dahu, nekad uz puno muke. Želja je to da se opipa nešto pod rukom, da se poigra sa sjenom, da se ukroti svjetlo. Naravno, skulptura je i neopisiva glad za kamenim prahom, toplinom drva, hladnim metalom… podatnom glinom, smradom plastike, glad je to za trenucima kada mozak juriša i kada ruke slušaju snove.

Snažno je pritom dojmljiv odnos prema okolnom prostoru, prostoru koji obavija skulpturu i sa kojim autor nastoji održavati aktivan dijalog. Tako Rogošićeve „Ruke“ naprimjer ne predstavljaju ruke (kao što je čest slučaj kod mladih autora figurativne plastike), već to jesu ruke koje profinjeno i snažno iz tvarnog uranjaju u prostor opipljivog. Hvatajući ga u svojoj nemoći lijep su primjer istinskog prijateljstva suprotnosti koje svaki prostor u sebi prirodno nosi. Moć i nemoć istovremeno. Što je najvažnije - bez kompromisa. Riječ je o puno suptilnijoj i plodonosnijoj stvarnosti no što bi je kompromis mogao ponuditi... Rijetko danas susrećemo tako dobar primjer ujedno i nježnog i čvrstog kiparskog zagrljaja prostora.

Toni Horvatić

SAMOSTALNE IZLOŽBE:

2005. Biograd na moru, Zavičajni muzej Biograd na moru «Buđenja»

2003. Split, MHAS, «Alea iacta est!»

GRUPNE IZLOŽBE:

2013. Kaštela, Nadbiskupska palača «Predstavljanje, dolazak u sadašnjost»
2011. Vis, Galerija Paradajz lost
2011. Osijek, Galerija Kazamat, «Splitski likovni trenutak»
2010. Split, Stara gradska vijećnica, «Participacija ne simulacija»
2009. Split, 36. Splitski salon, «Razmišljanja o skulpturi»
2009. Split, Stara gradska vijećnica, «Mogućnosti skulpture»
2008. Široki Brijeg, Galerija Franjevačkog samostana. UMAS
2007. Čakovec, Muzej Međimurja, «Tu i tamo»
2007. Split, 35. Splitski salon, «Djelomičan sistematski pregled»
2001. Zagreb, Galerija SC, izložba studenata UMAS.
1999. Split, MHAS, Izložba mladih umjetnika u Splitu

JAVNE SKULPTURE

2011. Kaštel Lukšić, «Val»
2006. Split, kip sv.Nikola. (jedan od autora)
2000. Mimice, «Valovi» (međunarodna likovna kolonija)
1997. Vrsar, «Val» (međunarodna likovna kolonija Montraker)