Gildo Bavčević / De_stabilizacija

Ekologija srca

Posljednjih desetak godina koliko je intenzivnijom izlagačkom aktivnošću prisutan na umjetničkoj sceni u Hrvatskoj i šire, Gildo Bavčević svoju autorsku poziciju gradi i profilira s jedne strane kroz vrlo direktan kritički stav u bavljenju aktualnim/gorućim temama neposredne društveno-političke zbilje, i s druge jasnom porukom, koju šalje kroz svoje umjetničke angažmane, o neophodnosti preuzimanja individualnih/ kolektivnih odgovornosti u odbrani vrijednosti bez kojih nema pravednog, humanog i slobodnog društva. Najprije, u žiži Bavčevićevog interesa je rodni Split i dinamike grada u kojem turistička sezona zapravo nikada ne jenjava, a ritam i atmosferu svakodnevice određuju beskonačni tokovi ljudi, prekapacitarnost, opterećenost infrastrukture, urbana zagušenost naročito stare, zaštićene gradske jezgre i uslijed toga niza stvorenih komplikacija. Umjetnik kao reakciju na tu problematiku na spomenutom lokalitetu  izvodi tri performativne akcije za kameru (video 021_123) otvarajući situacijama apsurdnih interakcija sa prolaznicima i ironiziranjem samog procesa turistifikacije brojna pitanja vezana ne samo za (ne)funkcioniranje grada već i o promjenama koje su isti uzrokovali primjerice u deindustrijalizaciji kraja ili doprinijeli raznoraznim apetitima u kojima se opet zaboravlja mali čovjek i stavlja sve u korist profita. Sjetimo se tim povodom Bavčevićevog filma Mreža solidarnosti, vrijednog dokumenta o radničkim protestima na području Splitsko-dalmatinske županije u pokušajima da spriječe propast firmi i osobnih egzistencija,  ali i o načinima i mogućnostima da se udruženim građanskim akcijama razviju i osmisle strategije otpora, u ovom slučaju, samovoljama (lokalnih) političkih i biznis elita, njihovim spregama u uzurpaciji zajedničkih dobara zarad lakše manipulacije i privatizacije istih što, nažalost, inače čini surovu realnost zemalja na prostoru bivše Jugoslavije. U tom kontekstu također prisjetimo se i umjetnikovog performansa/intervencije Balans bijele kada je simboličkim gestom izvijanja bijele zastave na sportsko-prodajnom centru Koteks Gripe (Split)  i vojnom kompleksu u Koprivnici reaktivirao sudbine spomenutih prostora koji su posljednja, skoro tri desetljeća “predana” svojim novim namjenama i transformacijama koje su uvjetovale bilo kontraverze ekonomske tranzicije ili političke odluke da se izbriše sjećanje na jedno povijesno razdoblje. Vijoravu bjelinu zastave autor će istaći kao centralni motiv i u recentnom video radu  Ignavi – ljudi bez stava referirajući na Danteovu “Božanstvenu komediju” i njegovu karakterizaciju neutralnih, neopredijeljenih, ne-pripadajućih “duša” ni raju ni paklu, konceptualno zaokružujući na taj način prethodne intervencije govorom o pasiviziranosti, obeshrabrenosti, izgubljenosti, ispražnjenosti ovdašnjih post socijalističkih, ali i suvremenih  društava u cjelini. Imperativ odgovornosti koji moramo imati pred okružujućim svijetom, prema nasljeđu, prirodi u Bavčevićevim radovima je gotovo manifestno toniran pozivom na otrežnjenje svih nas običnih, na opće mobiliziranje u zaštiti zajedničkih interesa, povratku pravdi, slobodi, jednakosti, empatiji, razumijevanju i toleranciji, vrijednostima i idealima danas izgubljenim u svakodnevnim malim borbama za preživljavanje, dok se robovski klanjamo, prikupljamo ili takmičimo za mrvice kapitala baš kao u autorovom performansu Lovac.  Potrebom da se uspravimo i ne budemo sužnji, umjetnik nas je suočio u jednom od ranih performansa Padaj silo i nepravdo gdje je uz stihove istoimene revolucionarne pjesme u ikoničnoj pozi skoro zaboravljenog narodnog heroja Stjepana Filipovića visoko podignutih ruku i stisnutih pesnica iz kojih, kao kakvim čudom, potiču metalne kovanice, snažan simbol nepristajanja na zlo fašizma proizveo u akt čuda koje mora zaista i da se dogdi –  oslobađanje od diktata nametnutih vrijednosti koju proklamira najjača od svih ideologija danas– novac. A to je u biti samo papir ili komadić neprepoznatljivog metala kako nam je opet Bavčević demonstrirao u akciji PROFIT vs. DOBROBIT, dok repetitivnim činom udaranja u kovanicu dezintegrira njenu materijalnu vrijednost ali i moć, podsjećajući nas tako da smo i ovu civilizacijsku tekovinu okrenuli protiv sebe pretvorivši je u mjernu jedinicu života, sredstvo i instrument manipulacije, osvajanja, destrukcije naroda, teritorija i same prirode. Svojim aktivnostima radikalno utječemo na sve, postali smo geološka snaga na planeti,  destabilizirajući odnos upravo sa prirodom bez koje ne možemo, a koju eksploatiramo i uništavamo osobnom konzumerističkom nebrigom, korporacijskim interesima i profitima zamjenjujući i devastirajući  krajolike  tržnim centrima, luksuznim biznis kompleksima i deponijima. Pitanja opstanka životne sredine, individualne i kolektivne nesavjesti, nemara i odsustva bilo kakve društvene/državne strategije u sprečavanju potencijalnih ekoloških katastrofa problemski su fokus nekolicine umjetnikovih radova U suradnji sa prirodom, Plastični čovjek stroj, Livada iz sna, naročito u potonjem video performansu u kojem Bavčević tematizira neposrednu prijetnju koju predstavlja splitsko odlagalište smeća, Karepovac. Na spomenutom lokalitetu dječji zbor i orkestar izvode pjesmu Neka cijeli ovaj svet iz mjuzikla Jalta, Jalta hrvatskog kompozitora Alfija Kabilja,  dok u jednom trenutku razgovjetnost njihove interpretacije vizije o postojanju bajkovitog, utopijskog mjesta ne počnu remetiti bijele maske koje im se stavljaju preko lica, vraćajući ih u stvarnost sumornog kontaminiranog ambijenta obilježenog danas “pješčanim dinama” kao dio rešenja o sanaciji ili opet samo kao dio strategije da se postojeći problem zamaskira, a samim tim i zaboravi. Jer posljednjih nekoliko desetljeća svjedoci smo tendencija da se kao društva amneziramo, da se u novim ideološkim usmjerenjima revidiraju povijesne činjenice, relativiziraju zločini, suspendiraju sjećanja na mjesta antifašističkih otpora i stradanja ljudi koji nisu šutali ni zatvarali oči pred represivnim nacionalističkim sistemima. Jedno takvo mjesto je Dotrščina, masovno stratište i vječno počivalište za tisuće građana Zagreba i okoline za vrijeme Drugog svjetskog rata, kojima Bavčević u audio-perfromativnoj instalaciji Otkucaji odaje počast ambijentirajući čitav prostor spomen-parka otkucajima vlastitog srca koristeći metaforu pulsirajuće životne sile, koja je ovdje za mnoge nasilno prekinuta, kao medij povezivanja vremena prošlog i sadašnjeg, ali i kao jasan stav nepristajanja da sjećanja na tragičnost događaja i stradale zaustave ili da njima manipulira bilo koja ideologija ili politika.  Nacionalizmi u regiji su ponovo u modi kao oprobano sredstvo vladajućih političkih elita da se skrene pogled sa ekonomske devastacije društva, urušenog materijalnog statusa građana, beskrupuloznog partijskog zaposjedanja i besmislenosti postojanja takvih institucija, njihovih neagilnosti, medijskih manipulacija u potenciranju straha od drugih, političkih neistomišljenika, sunarodnjaka, migranta. Upravo sve to je imao na umu Gildo Bavčević  kada je prije nekoliko godina u performativnoj  intervenciji  Domaći rad, pokušao protupožarnim aparatom izbijeliti jedan od nacionalnih simbola – hrvatsku zastavu komentirajući ovaj čin kao svojevrsno simboličko liječenje zastave, gašenje žarišta nakupljene nacionalne boli uzrokovane istinskim egzistencijalnim i društvenim problemima koji tinjaju i razbuktavaju se u današnjoj Hrvatskoj. Mogao bi to zapravo biti i poziv na akt samo-iscjeljivanja svakog pojedinca i ovdje kao i bilo gdje drugdje, uvođenje Unutarnje kontrole, kako je umjetnik nazvao jednu od svojih akcija markiranja konzumerističkih prostora i reklamnih sadržaja  jednostavnim, a važnim riječima poput: smisao, iskrenost, dostojanstvo, savjest, velikodušnost, zahvalnost… suprotstavljajući ih kao prave vrijednosti i potrebe našim potrošačkim porivima. U suprotnom bez tih malih svakodnevnih podsjetnika “što zaista trebamo biti” dok ukucavamo šifre na bankomatu, uplaćujemo igre na sreću, stojimo strpljivo u redu za flexi kredit, očekuje nas stanje usporene dezorijentirane mase, zakrčene bezbrojnim pravcima osobnih agendi i htijenja, normalizacija nemogućnosti da se vidi i emotivno osjeti neko drugi ili odredi i zauzme stav u branjenju općih interesa više nego ikad ugroženih  uspostavljanjem novih struktura, sistema, mehanizama  u  podčinjavanju, zloupotrebi, nadziranju i na kraju u totalnom upravljanju našim golim životima. Destabilizacija, koju Bavčević bira za lajtmotiv izložbe u Salonu Galić, predstavljene radove najprije uvodi kao intervenciju u realnost, pokušaj da se izvornim značenjem termina – podrivanje – imenuje nužni proces promijene postojećeg poretka stvari, naših uljuljkanosti i prešućivanja, ma koliko bili (ne)osviješteni, (ne)voljno glasni ili tihi. Na to nas u galerijskom prostoru prvenstveno opominju otkucaji srca, univerzalna unutrašnja snaga koju moramo usvojitio kao stalnu intimnu, društvenu potrebu i odgovornost da zaštitimo živote drugih, očuvamo zajedničku sredinu, hrabro se odupremo svakom tko na bilo koji način želi to uzurpirati ili oduzeti.

Miroslav Karić