Nataša Ljubetić Tomić / Traces

Natašu Ljubetić upoznao sam tek prije nekoliko tjedana. Posredovanjem zajedničke prijateljice dogovorili smo sastanak u njenom ateljeu. Tada sam prvi put vidio njene ranije radove, kao i seriju novih slika na kojima je radila, a koje imamo priliku vidjeti na ovoj izložbi. Kako sama autorica kaže, radi se o proučavanju odnosa PROSTORA, VREMENA i IDENTITETA. Kao polaznu točku istraživanja tih tema Nataša je uzela formu razglednice. Taj, danas, marginalizirani način komunikacije, potisnut od strane interneta, društvenih mreža, mobilne telefonije… mogli bismo doživjeti kao predmet obojen melankolijom. Doista, takav način komunikacije ostavljao je puno dublji i neposredniji trag. Razglednice s motivima raznih gradova i zemalja donosile su nam sliku mjesta na kojem je pošiljatelj boravio; rukom ispisani tekst davao je element emotivnosti i prisnosti s primateljem, poštanski pečat svemu ovome dodao bi vremenski okvir.
Današnja, elektronički posredovana poruka, stavljena je u okvire zadatih predložaka. Svedena na čistu suhoparnost,gubi najvažniju dimenziju, onu osobnu. Ova serija radova nastala je kao svojevrsna reakcija na takvu situaciju. Natašini radovi donose sva tri navedena aspekta. Likovno, Nataša prikazuje motive preuzete sa fotografija razglednica.

Tu su i uvećani isječci rukopisa, kao i kopije poštanskih žigova. Sve je tu i sve je sasvim jasno. Moglo bi sada nastaviti s opisom motiva koje Nataša donosi, osvrnuti se na njen slikarski izričaj te u tom tonu, uz pokoju pohvalu, zaključiti tekst. Suhoparno i po već zadatoj shemi, udaljeni od emocija, sadržajno se zaustavljajući na površini, a da nismo zagrebali dublje… Ili ne?
Osobno me se najviše dojmio način na koji su ova djela nastala, kao i autoričin pristup radu.Ono što je možda najmanje vidljivo kada se susretnemo s Natašinim radovima, u stvari je njihova najveća vrijednost. Ovdje prvenstveno mislim na predanost autorice u stvaranju svake pojedine slike. Naime, radi se o slikama izrađenim na prozirnim grafofolijama, sastavljenim od više slojeva, koji tek kada se stave jedan iznad drugog, daju konačnu sliku. Svaki od tih slojeva izrađen je tako da je najprije naslikan, zatim su s njega postupno, struganjem, uklonjeni dijelovi boje, sve dok nije dobiven željeni motiv. Ovakav način rada iziskuje nevjerojatnu predanost, strpljenje i tehniku. Krajnji produkt je slika. Važno je naglasiti kako je Nataša slikarica po umjetničkoj vokaciji i školovanju. To je jasno vidljivo iz gestualnosti slikarskog rukopisa naslonjenog na nasljeđe apstrakcije, odnosno enformelističkog poimanja slikarstva. Nataša je uz to diplomirala animaciju u Rimu; otuda ovakav izbor materijala i, odluka da se slika dogodi na grafofoliji.

Kako bi već naslikane mrlje, fleke, dobile formu i oblik, trebalo je primijeniti upravo discipline i tehnike koje se koriste
u izradi animiranih filmova. Ova izložba propituje pojmove PROSTORA, VREMENA i IDENTITETA, no ja u tome prvenstveno vidim Natašino propitivanje vlastitog identiteta. Svjedoče tome različiti nivoi vlastite osobnosti koji, tek kada ih posložimo jednog iznad drugog, daju jasniju sliku o autorici. Prostore koje imamo priliku vidjeti, intimni su doživljaji motiva, a ne puka kopija ponuenog predloška.Vrijeme je, pak, ona dimenzija koja je još pred Natašom. Baš iz tog razloga ovaj sam tekst započeo time kako sam je upoznao tek nedavno. Držim da se radi o autorici koja
zaslužuje da zagrebemo dublje ispod površine kako bismo otkrili nivoe koji će sliku o njoj i njenom radu učiniti potpunijom.

Vedran Perkov