Katica Mandarić Erceg / Zmije

Ovo je sedma samostalna izložba naše slikarice Kate Mandarić. Ni jedna slika nema ime, ali sva se platna mogu podvesti pod zajednički nazivnik – zmija.

Slikarica je uzela za motiv zmiju koja od prapočetaka likovne umjetnosti ima vrlo široku simboliku. U tri, uvjetno rečeno nivoa: crnom, ljubičastom i crvenom Mandarićeva je varirala motiv zmije. Ako imamo na umu da je zmija prije pojave kršćanske umjetnosti simbol tajnovitosti i mudrosti, ezoterijski ženskog principa, onda nam jedna od poruka ove izložbe može biti i napor za traganjem neuhvatljivog principa koji pokreće život.

Na slikama se vide zmije u raznim položajima, valovito uvijenog tijela što asocira na morske valove (jungovsko more nesvjesne snage), zaokružene kao alkemijski uroboros (zmija koja dodiruje svoj rep, arhetipski princip početka i kraja), spiralno kao model DNK tj. bazična struktura života, blago uvijena naviše što asocira na kaducej, tj. Eskulapovu zmiju, uareus ili uspravna Izidina, takozvana faraonska zmija itd. Pošto se svako umjetničko, pa i likovno djelo najadekvatnije ocjenjuje isključivo kvalitetom asocijacija koje ono izaziva kod onoga koji ga gleda, može se slobodno reći da kreativni senzibilitet slikarice počiva na nizu podsvjesnih motiva koji su povezani u metaforičku cjelinu čime se njene slike izdižu iznad stupnja simbola.

Tehnički gledano na svim eksponatima prevladava crno. Imajući na umu da iz crnoga i bijeloga proizlaze sve boje Mandarićeva se svjesno odlučila da u kompozicijama njenih slika kao i na prethodnoj izložbi dominira crno, a ono odražava podsvijest, prvotni kaos iz kojeg umjetnik kao antički bog oblikuje svoju kreaciju. Time se opet vraćamo na prapočelo, na istinu da je umjetnost odraz najdubljeg dijela psihe u kojem leži tama, a u njoj zmija. Ali za razliku od prethodne izložbe sad je učinjen

Ali za razliku od prethodne izložbe sad je učinjen pomak. Prošli put su motivi bili uglavnom interijeri, dakle nešto što je uvjetno rečeno mrtvo, a ovdje se radi o živom, esencijalnom i egzistencijalnom organizmu – zmiji. Dakle slikarica time nadgrađuje svoju kreativnu evoluciju jer se kreće uzlazno. Bitan je pomak, jer od klasične apstrakcije kakva je dominirala ranije, sad se puno više naziru konkretniji, životniji oblici, i nema onih prijašnjih reduciranih formi. U odnosu na prošlu izložbu zadržane su “kontra” točkice – crvene jezgre koje ističu osebujan pečat i kontrolirano prisustvo bitka, kao da slikarica kaže: tu sam ja.

Zato je za očekivati da će jedna od narednih izložbi za motiv imati neki viši oblik života – ptice ili androidne forme. Naravno ovo je samo hipoteza promatrača ovih slika, a pošto je ljepota u očima posmatrača, kako reče Shakespeare, sa zadovoljstvom se može utvrditi da slikaričino traganje za smislom forme i boje teži prema novim kompozicijama u kojima će još kompletnije izraziti specifičnosti svojih nadahnutih napora.

Zlatko Lukić