Jana Urličić Bonačić & Zemunik Mužinić Maja & Luciana Škabar / Grafike

U Lucianinom svijetu linija i oblika susrećemo brojne misli i dileme o čovjeku, životu ljubavi i prijateljstvu. Njezine grafike su prikaz dubokog poniranja u vlastitu nutrinu i preispitivanje ljudske povezanosti sa samim sobom, sa svojom suštinom, a isto tako i s bliskim osobama. Autoportret, polazišna točka njezinih radova, kao nepresušna tema umjetnika ne mora biti izvanjska forma, već otvaranje vrata svoje intime prema vanjskom svijetu, što je slučaj s djelima ove mlade splitske autorica. Kako je sama Luciana objasnila, ciklus 10 točaka autoportreta se zapravo može promatrati kao „autoportret kroz portrete i portreti kroz autoportret“.

Autorica portretira sebe kroz odnose s drugim ljudima, koji zauzimaju značajno mjesto u njezinom životu. Fantazmagorični su to prikazi figura i oblika kojima Luciana Škabar daje antropomorfna obilježja ljudskog lica. Za nju, oči su simbol poznavanja čovjeka onakvog kakav on uistinu jest. Imati oči, zapravo znači vidjeti pravu istinu, zakopanu duboko ispod raznih maski straha i suzdržanosti. Lucianine grafike protkane gustim mrežama i rasterima linija su odraz proživjelih emocija i događaja koje su je nagnale da se zamisli nad sobom i svojim životom. Kompleksna, istodobno intuitivna i analitička, priroda njezina uma vidljiva je u svakom potezu ruke, a duhovnost i maštovitost u neobičnim nadrealnim figurama.

Grafike Jane Bonačić prizivaju u sjećanje najznačajnije trenutke djetinjstva koji poput kakva utočišta predstavljaju bezbrižnost i djetinje viđenje svijeta. Koncipirane su poput foto-albuma koji prikazuje autoricu i važne osobe iz njezina života.

Treperavost linija, u kojima se vidi potez ljudska ruka i prigušuje mimetičnost prikaza, a vibrantni obrisi lica i figura te narančasta boja kojom su otisnuti bakropisi asociraju na bliskost, toplinu i optimizam. Crtež je sveden na konturne linije bez modelacije sjena i time stvara dojam čistoće, jednostavnosti i bjeline papira naspram ureza grafičke igle.

Jedna se grafika izdvaja od ostalih, a to je prikaz dlana Janine lijeve ruke koja je, prema riječima autorice „poput mape (karte) u kojoj su upisani razni putovi… ima ulogu putokaza za budućnost“ i za nju predstavlja „određenu osobu i izdvaja je od drugih“, a to je ona sama.

Trag je to koji ostaje zapisan zauvijek, a koji nam govori da možemo promatrati kako se svijet oko nas mijenja, vrijeme dolazi i prolazi, ali naša suština uvijek ostaje ista, netaknuta kao kod djeteta.

Janini bakropisi imaju više dodirnih točaka s autoportretima Lucijane Škabar, nego se to na prvi pogled može činiti. U prvom redu, to su portreti obitelji i autoportreti, ali i simbolični prikazi sazrijevanja, odrastanja kroz važne događaje i relacije s dragim osobama te duboka, introspektivna razmišljanja o onome što donosi život.

Gradeći prostor nestvarnog svijeta ekspresivnim potezima i ikonički bogatim ispreplitanjem oblika, linija i površina, Maja Mužinić nas uvodi u slojevitost odnosa između „dvoje“. Na formalnoj razini, modeliranje figura svedeno je na pojednostavljene vizualne strukture koje variraju od smirenih širokih poteza do skicoznog, krokijevskog pristupa. Likovi istupaju iz pozadine, ali se istovremeno i stapaju s njom, a kao kontrast akromatskoj skali tonova pojavljuju se linije i površine žarko crvene i žute boje na pojedinim grafikama, koje nam privlače i usmjeravaju pažnju. Imaginarni krajolici i prostori evociraju sjećanja na djetinjstvo i sigurnost.

Kroz motiv para u igri, Majine grafike nam ostavljaju dojam iluzije, bezbrižnosti i odmaka od realnosti i svih onih svakodnevnih problema. Njezini radovi su pronicljiva preispitivanja i razmišljanja o odnosu dvoje ljudi i smislu postojanja.

Posljednja se grafika izdvaja iz Majinog ciklusa – kompozicija koja prikazuje samo jednu figuru između dvije velike ruke. Ti dlanovi zatvaraju središnji lik u nekakav vlastiti, introspektivni svijet u kojem je osoba usredotočena sama na sebe, neovisna o odnosu „dvoje“. Možda nam ukazuje na to da smo i prije i poslije neke veze sami ili kako sama autorica kaže, „u tom cikličkom nizu taj posljednji rad može biti i prvi, on stoji kao jedina trajnost iz koje sve proizlazi i u koju se sve vraća, omogućavajući nebrojeni niz repeticija.“

Sve tri autorice, iako različitog umjetničkog izričaja i rukopisa, povezuje vječna preokupacija prirodom čovjeka i njegove relacije s drugim ljudima. Svaka tom problemu prilazi na drugačiji način i ostvaruje ga vlastitim jezikom; Lucijana metafizičkim sanjarenjem, Jana nostalgijom za prošlim vremenima, a Maja kroz odnos između dvoje.

Barbara Gaj