Kristina Restović / Ljetno poslijepodne

“Počela sam tražiti stvari koje su mi mile, drage, nerazumljive, izazovne, bliske a daleke, one koje bježe i koje vrijedi pokušati zaustaviti na metalu i okupati u kiselinskoj kupci. Rezultat je bio njihov šapat, sjena stvari koja ostaje na Fabriano papiru. Uz pomoć Waltera Benjamina sve te stvari dobile su temu – naslov Ljetno poslijepodne – i paletu boja od svih plavih, nekih žutih, sivih i malo crne. Ljetno poslijepodne svojevrsno je utrnuće u kojem promatraš kako stvari prolaze i klize pored i kroz tebe i ne trebaš ih otimati, kupovati, posjedovati, to je stvarno ‘fenomen daljine ma koliko bliz bio’ (W. B.)”…*

…, otisak sjećanja i realnost koja trenutno jest. Prožimaju se i egzistiraju na istoj ravni/vrpci života, obuhvativi jednim pogledom kad život odrola se potpuno i nezadrživi potpuno čak i onda kad nas iz vlastitog dlana varaju ljupko kako zauvijek ostati će tu. Baš takvi kakvi jesu, mada promjenjivi i izmjenjivi su stalno… Njihovo fiksiranje na metalu stoga nije nimalo lak, a još manje u pogledu rezultata izvjestan postupak. Šapat i sjena stvari što kao rezultat ostaju otisnuti sa matrice na papiru utoliko jesu ukoliko i mi sami šapat smo i sjena poezije stvaranja po kojoj jesmo. Ono što jest sučeljava se samome sebi kroz odslike sjećanja samoga sebe.

Dubina stvari nezaobilazna je jer svaki je otisak pojedinačno i sam za sebe ujedno i titraj energije života. Jedinstven i neponovljiv čak i u ponavljanju jer stalno titra i fibrira fraktalno, a ti fraktali su krijesnice u noći što griju i daju kako motiv tako i elan, volju za. Brzina oslobađanja uvijek je individualne provenijencije pritom. Kao i osmjeh. Sljedeća razina odčitavanja svakako može biti i prva, a označava grafiku kao medij. Za mene osobno sa lakoćom zakriviti metalnu ploču spiralno kroz vrijeme intimnog zadivljuje, a tehnologija cut up-a uvijek mi je drag alat kada se majstorski upotrebljava što je kod Kristine Restović naprosto neupitno. Ima netko da misli drugačije?

Visprenost i zaigranost, iskrena otvorenost životu razmiču granice medija pa kad zajedno sa autoricom zaronimo među izloženim radovima u sebi, putujemo od dubokog do digitalnog tiska, do fotografije, filma i interneta. Onoga što jest i što nije. Sve je u igri mogućnosti između njih, pritom nema pretencioznosti i mudrovanja. Labirint je osoban i u njega možete kako god. U trenutku kad poželite van jasno je da niste niti bili unutra. Pokušajte ponovno. Najbolje bez gostiju. Otpustite ometače. Ići će.

Toni Horvatić