Kristina Restović / Robotika

14. - 27. svibnja 2013. u Salon Galić

4 zakona robotike:

0. Robot ne smije naškoditi čovječanstvu, ili svojom pasivnošću dopustiti da se čovječanstvu naškodi.
1. Robot ne smije naškoditi čovjeku, ili svojom pasivnošću dopustiti da se čovjeku naškodi, osim kad je to u suprotnosti s nultim zakonom.
2. Robot mora slušati ljudske naredbe, osim kad su one u suprotnosti s nultim ili prvim zakonom.
3. Robot treba štititi svoj integritet, osim kad je to u suprotnosti s nultim, prvim ili drugim zakonom.

Isaac Asimov

Danas se čini kako sve ima veze s robotima. Kristina Restović svoje radi od 2011. – to su roboti / igračke iz ’50.-ih godina pa nadalje. U akvarelu ih tretira kao ljudske figure; u grafici kao ljudske portrete, odnosno kao biometrijske slike kakve smo dužni napraviti ako želimo novu putovnicu. Tako da nas policija može staviti u sustav. Slično kao u jednom od svojih prethodnih ciklusa s torbama pod x-zrakama, autorica „posuđuje“ represivnu metodu.

Nekome može biti smiješno što izgleda da pritom radi upravo na humanizaciji robota, ali nije tako. Više ju zanima segment zastarjele i bezopasne igračke nostalgičnog izgleda, koja glumi da je važna i opasna; a možda i je pa glumi da je igračka. Kako god bilo, i tehnologije i ljudi mogu biti i jedno i drugo. Svejedno, tehnologija će uvijek biti smiješna (Nam June Paik op.a.) a ljudi ljudi.

Ukratko umjetnicu ne zanima ljudskost robota, ljudskost je na ravnini prepoznavanja ostavljena samoj publici. Kristina samo nudi rezultate vježbanja akvarela i grafike s određenom temom. Koja pitanja će se tu postaviti ne možemo znati do izložbe, to se unaprijed nikad ne zna. Na ljudskost i robovanje nailazimo i kod citiranog Asimova, ali ovdje su bitniji segment tehnologije i segment igračke, a posebno segment zastarjelosti. U tom kontekstu možemo razgovarati o ovim robotima i kao o figurama i portretima Hrvatica i Hrvata.

Sami po sebi ovi roboti su kao pojavnost privlačni, a kao tema aktualni. Akvarel je pritom predstavljen kao slikarska tehnologija koja nudi daleko širi spektar izražajnih mogućnosti, nego što se to obično misli. Ove slike jasno demistificiraju predrasude o akvarelu kao slikarskoj tehnici koja najčešće služi lazurnim, poetičnim slikama što gode melanholiji i dokolici duše. Već prvi pogled na izložene radove donosi kopernikanski obrat uvjerenja da su roboti sazdani tehnologijom „snažnijom“ od akvarela. Time se ruši stereotip vezan uz akvarel.

Izložbeni prostor je impregniran osjećajem slike živog, mada znamo da roboti nisu živi. Ili možda ipak jesu živi u slici svakodnevice? Samo korak, dva naprijed u tu „sliku“; a potom korak, dva unatrag iz nje vani dovoljni su. Robotima pred nama ne može se ništa zamjeriti. Crtala ih je i slikala ruka vrsne grafičarke, da parafraziram kolegu Gavrilovića – ruka kormilara različitih tehnoloških proteza. S druge strane robotima ili točnije robotiziranima među nama dalo bi se zamjeriti štošta, ali to je neka sasvim druga priča…

Toni Horvatić

Read more...