Nadgledanje izložbe 39. Splitskog salona u Dioklecijanovim podrumima kroz studeni 2015. otvorilo mi je novi pogled na čitav koncept izložbe i njenog odjeka u javnosti. Svakodnevno promatranje izloženih radova i reakcija posjetitelja urodili su posve novim saznanjima o radovima, splitskoj publici pa i meni samoj (kao dijelu publike i kao dijelu umjetničke scene).
Ovaj kratki osvrt će za fokus uzeti sukob tradicionalnog i suvremenog te vizualnog i performativnog, to kroz radove Hrvoja Cokarića i Andree Muse.
–
Cokarićev rad izazvao je podijeljene reakcije, što je bilo i očekivano.
Svastika (bila ona simbol nacional-socijalizma, džainizma ili nečeg trećeg) na Zapadu uvijek nosi određenu stigmu i kod promatrača izaziva, u najmanju ruku, oprez. Ova svastika sačinjena od magarećeg fecesa postavljena je u pratnji meditativne zvučne instalacije i „Internacionale“. Time je sugerirala sukob ideologija i provocirala javnost, osvrćući se istovremeno na cenzuriranje “Adria Art Annalea” zbog izlaganja istog simbola ranije u Podrumima. Stavljanje jedne izložbe u kontekst druge jasno ukazuje na namjerno provociranje i/ili odgovaranje na pitanja.
Zašto je svastika tako popularna, upravo sada, i upravo na splitskoj umjetničkoj sceni?
Korištenje provocirajućih simbola igranje je na sigurno, jednostavan način za prizivanje pažnje, ali ne bez uspjeha.
Svastika sama po sebi nije inovativan ni estetski izazovan dio Cokarićeva rada. Posjetitelji su je nerijetko udarali nogama u prolazu (primalni nagon čovjeka kad vidi izmet), proučavali su je pomno, zatim nezadovoljno odmahivali glavama, uzimali njene dijelove u ruke i njušili ih, pokušavajući doznati od čega su sačinjeni. Dan za danom, svastika je postajala sve neurednijom, tanjom i bezličnijom.
Ovaj društveni eksperiment, nazovimo ga tako, izzaovno je valorizirati kao umjetničko djelo. Zašto je to tako? Treba li umjetničko djelo imati veze s estetikom? Treba li ono podražavati osjetila?
Kao kontrast ovom radu postavljam diptih Andree Muse. Dva platna koja su kao jedno prerezano na pola, prikazuju surovi morski pejzaž. Nemirno more prigušenih boja, teški pokreti kistom koji oblikuju mastodontske valove – bez istaknute dinamike, a s velikom ozbiljnošću, u promatrača izazivaju osjećaj, melankolije, usamljenosti, pa gotovo nemira i mučnine.
Rad ne možemo okarakterizirati kao inovativan: on ne koristi eksplicitne simbole niti traži medijsku pažnju. Tehnički naizgled nezahtjevan, ali izveden bez greške, sušta je suprotnost Cokarićevom radu. U svom prividnom mediokritetu, rad je upečatljiv i nosi posebnost.
Što se događa kad neki rad ima estetsku težinu i uznemiruje promatrača, ali ne preispituje društvene norme..? Rasipa li se suvremena umjetnost tada u cijelosti, vapi li za spašavanjem pred samim smislom umjetničkog djela?
Čini se kao da uporno tražimo definicije kako bismo djela mogli kategorizirati, ukalupiti, a potom i valorizirati.
Jednom kad nestane te binarnosti (tradicionalno-suvremeno, ljepota-moć, muško-žensko, intelekt-osjećaj ), promatrač ostaje zbunjen. Čime da se tada vodi?
Zar je potrebna tablica s bodovima kako bismo cijenili umjetnička djela? Moramo li pribjeći metodama kritičara Jonathana Richardsona i njegovih “objektivnih” bodovnih pragova od 0 do 18 kako bismo osjetili namjeru umjetnika?
Je li važnije da djelo pruža senzualni podražaj, da prenosi neku poruku/ideju ili da provocira na akciju?
Je li i najintimnije ulje na platnu zapravo odraz društvenih okvira i preslika autora kojeg je oblikovalo društvo?
Gdje se stoga nalazi granica između umjetnosti i društvene kritike?
Split, 2015.
