Split, 2016.
„Tvornice“ Darka Aleksovskog uključuju crteže velikih dimenzija, u koje autor smješta vektorske oblike, obrise industrijskih građevina.
Poput glomaznih listova bojanke, „Tvornice“ su postavljene od 18.01. do 28.01.2016. u prostor galerije u klubu Kocka (Dom mladih), a uz njih su promatračima ponuđeni flomasteri i pastelne boje.
Sami crteži sastavljeni su od polja označenih brojevima koji inače u bojankama služe kao upute za bojenje.
Ipak, Kockina publika ne poštuje postavljena „pravila“ pa rad svakim danom poprima sve kaotičniji izgled: pojedine plohe imaju psihodelične uzorke, nadodane crteže i parole. Ovakva participacija promatrača nije u kontroli umjetnika; on publici vjeruje i prepušta joj svoj rad, daruje joj ga ne znajući u kom pravcu će krenuti njegovo „dovršavanje“.
–
Kao što je neizvjesna sudbina ovih crteža-bojanki, istu neizvjesnost pronalazimo i u budućnosti tvornica prikazanih na njima.
Privatizacija koja prati proces tranzicije iz socijalističkog u neokapitalističko društvo dovodi do propasti nekoć moćnih tvrtki, simbola našeg djetinjstva. Ovaj agresivni proces otimanja dijela povijesti i brisanja uspomena svojevrsna je trauma cijelih naroda, a Aleksovski ju pokušava zaliječiti nudeći ovu bojanku, otvarajući vrata za igru, ali i za vraćanje kontrole u ruke građana.
Promatrač-građanin gurnut je u ulogu vođe, umjetnika te se briše jaz između autora i publike. Raspadanje tvornica, nacija i zajedništva ovako je suočeno s ujedinjenjem, udruživanjem ljudi koji imaju cilj zatvoriti otvorena poglavlja povijesti i odati čast zaboravljenom vremenu.
Ovaj susret kulture i industrije otvara nova pitanja.
Kako sad ljudi žale za prošlim vremenima, Dalmacijavinom i Jugoplastikom, hoće li i idući naraštaji oplakivati Joker, Mall of Split i druge tvorevine?
Hoće li, primjerice, bastioni socijalističke arhitekture u Splitu, Poljud, Koteks i Dom mladih, postati kulturno dobro ili ćemo ih ubrzo oplakivati (napokon im pridavati pažnju)?
Jesmo li kao društvo toliko cinični da ne vjerujemo poduzetnicima, arhitektima, ustanovama i jedni drugima?
Ili u nama ipak još žive senzibilnost, razumijevanje i osjećaji prema naslijeđu, gradu, ljudima..?
