Splitski salon je u prošlosti bio tradicionalna godišnja izložba recentnih uradaka članova HULU-a (uglavnom ). Ta tipično salonska pozicija zadovoljavala je interes građana tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina. Rane devedesete su unijele duh sakralnosti kao kontrapunkt kaotičnoj zbilji. A onda je napetost popustila, salon je polako krenuo putem svoga kraja, pa se tako 2000. godine našao tek kao reminiscencija blistave prošlosti. U novo smo stoljeće poletjeli kratkim uzletom i naglo pali. Tako je 2002. godina protekla, a da se nitko nije ni upitao: "Gdje je Splitski salon?". Stoga smo u ovogodišnji projekt ušli željni radikalnih promjena.

Našim smo izbornicima: Antunu Maračiću iz Dubrovnika, Toniju Horvatiću iz Splita, Vinku Srhoju iz Zadra i Berislavu Valušeku iz Rijeke artikulirali zahtjeve i pritom obećali veliku slobodu i veliku pomoć. Zajedno smo izabrali temu anticipirajući njen problemski sadržaj, što je bio i jedini uvjet. Predloženi autori umjetničkih artefakata, projekata i predavanja garantiraju pustolovinu umjetničke ponude ove jeseni u našem gradu.

Ovogodišnji Splitski salon (i pored svog naziva) nije zamišljen kao revijalno podastiranje atelijerskih uradaka, pa stoga i nije presjek relevantne likovne produkcije grada (regije) i opetovano nabrajanje poznatih imena. Zadatak mu je ponuditi materijal za javni diskurs; pokoju misao i pokoji pogled s ruba oka na okruženje koje nam već postaje teretom. Normalno, očekivali smo da će jezik izražavanja zahtijevati instrumentaciju suvremenu tehnološkom trenutku i da će nam potraga za priručnom aparaturom zadati jaku glavobolju, a očekivali smo i određene probleme s izložbenim prostorima. Nešto smo prebrodili argumentacijom i upornošću, a nešto smo prelomili šarmom.